“Kada sam prvi put došao u Jugoslaviju, to je bilo sa predsjednikom Naserom (Gamal Abdel, bivši egipatski predsjednik). Ja se još uvijek sjećam riječi koje mi je rekao uoči našeg dolaska u Jugoslaviju kada mi je rekao da mi upravo idemo da posjetimo najvećeg i najodanijeg prijatelja Arapa.”
Tako je legendarni palestinski lider Jaser Arafat kazao u svojoj zdravici na Brdu kod Kranja, 3. decembra 1974. godine.
U fototeci Muzeja istorije Jugoslavije ostalo je svjedočanstvo tom i ranijem susretu jugoslovenskog predsjednika Josipa Broza Tita i palestinskog vodstva.
Burna historija odnosa
I mada je Jugoslavija, kako piše slovenski historičar Žiga Smolič, ishitreno priznala novu jevrejsku državu maja 1948. (sigurno pod utjecajem Staljina i Moskve), te je čak u organizaciji SSSR-a, Beograd preuzeo “svoju ulogu u snabdijevanja Izraela oružjem” u 1. arapsko-izraelskom ratu (1948.-1949.), u “općem historijskom pamćenju ukorijenjene su ideje o čvrstoj, neupitnoj podršci Jugoslavije Palestincima”.
Zanimljivo, samo mjesec nakon jugoslovenskog priznanja Izraela, Tito će se sukobiti sa Staljinom i SSSR-om, pa će u kasnijim godinama i u odnosu sa Arapima početi graditi svoj nesvrstani put.
Kako piše Smolič, inače specijaliziran za područje Bliskog istoka i jugoslovenske diplomatije, značajnije promjene u nastupima Jugoslavije u Ujedinjenim nacijama (UN) u kontekstu isticanja palestinskog problema počinju 1965. godine, i to na XX. sjednici Generalne skupštine.
Dvije godine kasnije, najdirektniji uticaj na Palestince imala je izraelska agresija u junu 1967. godine sa stvaranjem 300.000 palestinskih izbjeglica, od kojih su oko 130.000 već bile izbjeglice iz Nakbe 1948. godine.
Tu na scenu stupa Jugoslavija.
“Jugoslavija je odmah po dobijanju vijesti o izraelskoj agresiji to javno osudila i nakon toga prekinula diplomatske odnose sa Izraelom. Njen pristup ublažavanju posljedica izraelskog napada može se sažeti na sljedeći način: Prije svega, možemo istači da su samo tri dana po okončanju borbi na teren poslani jugoslovenski izaslanici da provjere razmjere nastale humanitarne krize na tlu Egipta, Sirije i Jordana. Na osnovu ovih procjena, 17. juna 1967. godine, dakle nedjelju dana nakon prestanka sukoba, Savezno izvršno vijeće je donijelo odluku o brzoj ekonomskoj pomoći poraženim arapskim državama. Jedan dio se ticao pomoći za ubrzani ekonomski oporavak pogođenih arapskih zemalja, dok je drugi dio najavio sprovođenje brze pomoći žrtvama agresije, koja je u velikoj mjeri pogodila i palestinske izbjeglice”, bilježio je Dizdarević.
Arafat i Raif Dizradević
O intimnoj strani odnosa Arafata i Palestinaca sa Titom i jugoslovenskim vodstvom svjedočio je Raif Dizdarević (97), učesnik Narodnooslobodilačke borbe (NOR), antifašista, bivši predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije i SR BiH, predsjednik Skupštine SFRJ i jugoslovenski ministar vanjskih poslova koji je poslije smrti palestinskog vođe pisao da se sa Jaserom Arafatom sretao “ni sam ne znam koliko puta”.
Od prvog susreta u martu 1972. u Beogradu, do posljednjeg u decembru 1988., kada mu po drugi put u toj godini bio domaćin kao predsjednik Predsjedništva SFRJ.
“Kroz te susrete, kroz višestranu saradnju i prijateljski otvorene razgovore, stvorili su se veoma bliski i lični odnosi. Tako sam imao nebrojeno prilika da upoznam njegovu političku i državničku orijentaciju, njegova sasvim konkretna gledanja i angažovanja i njegovu ličnost. SFR Jugoslavija je od samog početka pružala punu podršku i svestranu pomoć borbi palestinskog naroda, među prvima je priznala PLO kao jedinog legitimnog predstavnika palestinskog naroda, angažovala se da to učine i druge zemlje…“, pisao je Raif Dizdarević u novembru 2004. u sarajevskim Danima, što je za historiju sačuvao Infobiro.ba Medija Centra.
Palestinska zahvalnost
Jaser Arafat je, naglašavao je Dizdarević, smatrao SFRJ najiskrenijim prijateljem palestinskog naroda i njegove borbe, što možda najbolje ilustriraju ove njegove rijeci u jednom razgovoru što smo ga je vodio sa Dizdarevićem u Dubrovniku marta 1986.:
“Prenosim vam našu zahvalnost na svim vidovima vaše pomoći – političkoj, moralnoj, vojnoj, materijalnoj, medicinskoj, prijemu naših studenata i drugim vidovima. Kad situacija kod nas postaje sve teža i teža, mi kažemo: ‘Očigledno je da valja ići na razgovore u Beograd.’ Beograd je bio i ostao naša najvažnija stanica čak i kad su u pitanju i naši interni problemi. I kad je naša unutrašnja situacija eksplodirala, vi ste nas razumjeli i primali. To je tekovina koju je uspostavio Tito.”
Sjećao se susreta sa Titom, počevši od prvog u Alžiru 1973.
“Ponavljao mi je kako mu je tada Tito govorio o značaju ostvarenja i čuvanja jedinstva palestinskih oslobodilačkih snaga i kako ga je 1974. u Beogradu upozorio “na opasnost balkanizacije oslobodilačke organizacije” i “opasnosti američko-izraelske zavjere u koju bi se uplele i neke arapske snage”, bilježio je Dizdarević.
Arafat protiv terora
Stari bosanskohercegovački i jugoslavenski diplomata svjedočio je i kako se stvarala se od strane Izraela i SAD-a, fama kako je Jaser Arafat prepreka mirovnom procesu na Bliskom istoku i kako nije sprečavao terorizam.
“Svi moji neposredni utisci i saznanja govore da je Jaser Arafat sa širinom rasnog političara, lišen jednostranosti, tražio i nudio realnu strategiju borbe palestinskog naroda, u kojoj je uvijek, uz oružani otpor, bila težnja za mirnim putem ostvarivanja nacionalnih interesa Palestinaca. Sa dolaskom Arafata na čelo PLO-a 1969. – suprotno prethodnom vodstvu, čiji su ekstremni stavovi o uništavanju Izraela štetili palestinskom oslobodilačkom pokretu – strategija je bila da samo udruženi oružani, politički i diplomatski napori vode ostvarivanju palestinskih ciljeva. Na toj ostvarivanoj platformi jačao je proces homogenizacije palestinske nacije”, smatra Dizdarević.
Oružane akcije, najšira politička i diplomatska angažiranost na svearapskoj i svjetskoj sceni bile su uspješne i pokazale svu vrijednost nove orijentacije.
“Mozak i njenog kreiranja i realizovanja bio je Jaser Arafat. Kad mi je govorio o oružanoj borbi, uvijek je isticao da bez njenog uspješnog vođenja nema mogućnosti za pregovore i mirno rješenje. Kad su propadali politički pokušaji, rekao mi je: ‘Sa Izraelom pregovara samo oružana borba.” Shvatanje stvarnosti Jaser Arafat je kao palestinski lider bio i ostao zagovornik realne politike, istovremeno oružane i najšire političke borbe za afirmaciju i ciljeve PLO-a, široke međunarodne aktivnosti i diplomatskih akcija, u kom cilju je neumorno ostvarivao kontakte, nudio solucije i u svjetskim odnosima osiguravao prisustvo i razumijevanje tragičnog položaja Palestinaca’, navodio je bivši predsjednik Predsjedništva SFRJ.
Osveta novih generacija
Nisam nikada od njega čuo – pisat će Dizdarević – ili u razgovorima osjetio da odobrava ili opravdava terorističke akte čije su žrtve izraelski civili.
“On je u novembru 1985. objavio tzv. ‘Kairsku deklaraciju’, kojom se potvrđuje stav da Palestinci odustaju od terorizma i da ga osuđuju, a da se oružane akcije protiv Izraela vode isključivo na okupiranim teritorijama i u samom Izraelu. Objašnjavao mi je iz kakvog se beznađa rađaju samoubilački teroristički akti, kako ih je skoro nemoguće spriječiti sve dok ih svojim terorom izaziva Izrael. Nasuprot svemu što je činio Izrael, u svim godinama naše saradnje nisam nikad kod Arafata osjetio ni najmanji znak mržnje prema Jevrejima. Obratno, cesta tema naših razgovora je bilo traženje načina da se uspostave kontakti sa antiratnim snagama u Izraelu i jevrejskim organizacijama i ličnostima u Evropi i Americi i da ti kontakti služe političkom rješenju”, naveo je Dizdarević, te naglašavao:
“Pozdravljao je naše kontakte sa Svjetskim jevrejskim kongresom, moj susret sa predsjednikom tog kongresa Bromfmanom, moj razgovor sa ministrom inostranih poslova Izraela Shimonom Peresom. Apelovao je da širimo te kontakte i vjerovao da oni pomažu stvaranju atmosfere za mirno i pravedno rješenje. Govorio mi je, ne jednom: ‘Važno je da nas Jevreji u svijetu razumiju.’ Kod Arafata nisam sretao ekstremne stavove prema postojanju Izraela i realnosti njegovog priznanja”.
Bolne lekcije
U tom pitanju bio je realista.
“Nastojao je i uspio da taj realizam postupno unosi šire u pokret i Nacionalni palestinski savjet. Uostalom, on je ne jednom nudio kontakte i pregovore sa zvaničnicima Izraela, sastajao se i pregovarao, koristio i posredovanja drugih. Jaser Arafat je, tražeći puteve političkog djelovanja, bio veoma zainteresovan za stavove SAD-a prema bliskoistočnoj krizi i palestinskom pitanju. To je bila tema naših čestih rasprava, sučeljavanja želja i realnih mogućnosti, angažiranja i nas i Pokreta nesvrstanih…”.
Dok svjedočimo eskalaciji nasilja na Bliskom istoku, stradanju 1.400 ljudi u napadima Hamasa na Izrael, te posebno strašnom, barbarskom teroru Izraela nad Palestincima u Gazi, u kojem je od 7. oktobra ubijeno najmanje 5.087 Palestinaca (samo jučer 700 osoba), uključujući 2.055 djece i 1.119 žena, prisjetimo, proročanskih riječi Rafa Dizdarevića:
“Ulazimo u vrijeme u kome će i Izrael, i SAD, a i svijet, zažaliti što nije iskoristio mogućnosti koje je pružala Arafatova politika mirnog rješenja. Prosto je nevjerovatno kako Izrael, zaslijepljen svojom politikom osvajanja i nasilja, ne shvata da su u palestinskom narodu rađane i rastu generacije u periodu okupacije, apartheida, ubijanja i rušenja, i da su one glavna snaga otpora, da su spremne na sve žrtve za oslobođenje Palestine. Jaser Arafat i PLO su bili ona strana koja se iskreno angažovala u traženju načina ostvarivanja mirnim putem samostalne i suverene palestinske države i rješenja bliskoistočne krize”
