Podzemni grad Ljuta bio je planiran za ratnu lokaciju Predsjedništva SFRJ, SSNO-a i Generalštaba JNA i bivša armija prilikom povlačenja nikad nije planirala da ga minira, tvrdi Hilmo Kovač, koji je bio starješina u puku nadležnom za D-O
Sve do raspada bivše Jugoslavije 90-ih godina podzemni objekat Ljuta kod Konjica, pod kodnim nazivom D-O, bio je najstrožija državna tajna, a kad se to napokon objelodanilo, krenule se razne verzije o tome koja mu je bila stvarna namjena, da bi se stiglo do toga da je to bio Titov bunker, valjda zbog brenda Titovog imena. Po toj priči, u tim podzemnim prostorijama navodno se trebao skloniti bivši doživotni jugoslavenski predsjednik sa suprugom Jovankom i oko 350 svojih rođaka i najbližih suradnika, ali prema relevantnim podacima, to ne odgovara istini. Provjereno je da Josip Broz nikad nije posjetio ovo sklonište pod zemljom, a ono je bilo u punoj funkciji i moglo je primiti vrhovnu komandu tek poslije njegove smrti.
PODZEMNI GRAD
Podzemnim gradom kod Konjica upravljao je Savezni sekretarijat za narodnu odbranu u Beogradu posredstvom divizije kojom je komandovao pukovnik Branko Balj, a ova formacija u nadležnosti je imala još dva podzemna objekta: jedan u kasarni Bubanj Potok u Beogradu i drugi na Poljoprivrednom dobru Zmaj u Zemun polju. U okviru ove divizije nalazio se i 351. puk veze lociran u Lukavici kod Sarajeva, čiji je komandant bio potpukovnik Dragoljub Veličković, a u komandnom sastavu tog puka bio je i kapetan prve klase Hilmo Kovač. Ova dvojica oficira često su dolazila u Konjic zbog provjere veza koje su u D-O morale odlično funkcionirati u miru da bi bile sigurne u ratu. Komandant objekta bio je kapetan prve klase Slobodan Perić iz pomenutog puka i njemu su bile potčinjene starješine koje su ga čuvale i održavale.
Provjereno je da Josip Broz nikad nije posjetio ovo sklonište pod zemljom, a ono je bilo u punoj funkciji i moglo je primiti vrhovnu komandu tek poslije njegove smrti
”Ovaj objekat je u najstrožoj državnoj tajni građen 26 godina, od 1953. do 1979, koštao je 10 milijardi američkih dolara i s aerodromom Željava kod Bihaća i ratnom lukom Lora u Splitu bio je jedan od najskupljih vojnih objekata u bivšoj Jugoslaviji. Komanda Sedme, a poslije i Druge vojne oblasti u Sarajevu, nije imala nikakve nadležnosti nad ovim objektom, jer je bio u isključivoj kompetenciji SSNO-a i bez odobrenja tog organa niko nije mogao ući u D-O, pa ni generali iz komande vojne oblasti na čijoj se teritoriji nalazio. Poslijeratne priče o tome da je komandant vojne oblasti u Sarajevu nešto mogao narediti u vezi s ovim objektom jednostavno nisu tačne”, ističe Kovač, koji je u odbrani od agresije 1992-1995. bio komandant 2. brdske brigade Armije BiH u općini Stari Grad Sarajevo, a penzionisan je u činu brigadira.
Kovač kaže da objekat D-O nije bio nikakav bunker, kako se pogrešno naziva, nego impozantna podzemna betonska konstrukcija na oko 6.500 kvadratnih metara prostora, planirana za komandno mjesto državnog vrha i objašnjava: “Objekat D-O izgrađen je za ratne uvjete da bi se u dubini od 300 metara ispod površine zemlje, od eventualnog atomskog udara, zaštitilo Predsjedništvo Jugoslavije, SSNO i Generalštab JNA. Takva namjena D-O vidljiva je kad se prođe objektom (ovaj autor ga je 2016. posjetio) koji se sastoji iz tri dijela u kojima su, pored prostorija za individualni rad, sjednice, odmor i spavanje članova Predsjedništva i vojnih organa, također bili smještajni kapaciteti za osoblje, kupatila, zatim agregati, uređaji za klimu i grijanje, sistemi veza te cisterne za naftu i vodu. Sve to se godinama perfektno održavalo, tako da je i danas u odličnom stanju i pristupačno je javnosti.”
Tokom razgovora brigadir Kovač otkrio je još jednu činjenicu koja je do sada bila nepoznata javnosti – da su, pored glavnog objekta Ljuta, u općini Konjic bila još tri manja objekta s uređajima veze pod zemljom: predajni radiocentar Borci (D-2), radiorelejno čvorište Borašnica (D-3) za korištenje telefonskog i teleprinterskog sistema veza sa 100 kanala i učesnicima u zemlji i van granica SFRJ i radioprijemni centar Džepi (D-4). Centar veze u podzemnom objektu Ljuta bio je kontinuirano povezan s ova tri centra, jer bi bez njih uistinu bio bunker. Za razliku od objekta Ljuta, pomenuta tri podzemna centra tokom rata u BiH 1992-1995. uništili su pripadnici JNA.
MINIRANJE NIJE PLANIRANO
Nakon što se raspala SFRJ i formirala Savezna republika Jugoslavija, prestala je i nadležnost SSNO-a nad objektima bivše JNA u BiH, pa i nad podzemnim objektom Ljuta kod Konjica. Sedamnaestog svibnja 1992. godine 36 starješina koje je predvodio potpukovnik Veličković napustilo je podzemni objekat Ljuta i rezervnim tunelom stigli su do helikoptera kojim su se evakuirali u Beograd. Sugovornika Kovača pitao sam da li je JNA prilikom napuštanja planirala minirati ovaj podzemni labirint s više od 100 prostorija budući da je u javnosti iznesena teza da je to miniranje naredio tadašnji komandant 2. vojne oblasti, general Milutin Kukanjac.
Ovaj objekat je u najstrožoj državnoj tajni građen 26 godina, od 1953. do 1979, koštao je 10 milijardi američkih dolara i s aerodromom Željava kod Bihaća i ratnom lukom Lora u Splitu bio je jedan od najskupljih vojnih objekata u bivšoj Jugoslaviji
”General Kukanjac miniranje objekta D-O nije mogao narediti jer nije imao ingerencije za takvu zapovijed budući da ovaj objekat nije bio pod njegovom komandom”, tvrdi Kovač i nastavlja: “Koliko je meni poznato, za objekat Ljuta nikakvo miniranje na njegovom ulazu i unutrašnjosti nije bilo planirano, niti je komandant puka, potpukovnik Veličković dobio naređenje iz SSNO-a da se postavi eksploziv. Znam samo da je naređeno povlačenje oficira i podoficira JNA i s ličnim naoružanjem iz objekta. Budući da sam tada još bio aktivno vojno lice, prebačen sam u Beograd, gdje ću biti do napuštanja JNA i prebacivanja u Lukavicu, pa u Sarajevo. Poslije sam čuo da je podzemni objekat Ljuta u prvoj polovini 1992. pod kontrolu stavio Krizni štab općine Konjic.”
Prema mišljenju Hilme Kovača, miniranje objekta D-O nikad nije dolazilo u obzir, pored ostalog i zbog toga što bi se aktiviranjem ogromne količine eksplozivnih sredstava na njegovom ulazu i unutrašnjim prostorijama izazvala ekološka katastrofa i općini Konjic bi trebalo puno vremena da se dekontaminira.
Uništena Željava
Za razliku od podzemnog objekta D-O kod Konjica, koji je sačuvan, aerodromski kompleks Željava u blizini Bihaća potpuno je uništen, jer je Generalštab JNA tako spriječio da ga u ratu 90-ih godina koristi Armija BiH. Željava je 32 godine bila u funkciji, a uništena je tako što je eksploziv aktiviran u specijalnim komorama postavljenim tačno na određenim mjestima duž piste, stajanki i na drugim vitalnim tačkama aerodroma. Projektant Željave Dragoslav Sobotka svojedobno je naveo da je ukupna dužina podzemnih tunela, galerija i pomoćnih prostorija iznosila 3.500 metara. Objekt je imao četiri ulaza, a planina Plješivica je skrivala i tri galerije dužine 400, 500 i 350 metara, svaka visine osam i širine 20 metara. Britanskim radarima S-613 dometa većeg od 400 kilometara nadgledan je gotovo cijeli teritorij Italije, Austrije i dobar dio Mađarske. Sobotka kaže da je SFRJ od NATO-a dobila upute kako se rade podzemni gradovi, u vrijeme kad se Tito okrenuo ka Zapadu zbog straha od sovjetske vojne intervencije.
