Rajska pruga u Bosni i Hercegovini: Pola u mraku, pola u zraku
Prvi Ćiro bosanskohercegovačkim šinama prošao je prije više od 130 godina. Davne 1891. svečano stigao iz Metkovića do Sarajeva. Od tada do danas, ova dionica je bosanskohercegovačko blago. Gradili su je Austrougari, čak sedam godina, u četiri etape, zbog težine terena. Danas mašinovođe za dio ove pruge od Sarajeva, preko Bradine, kažu “pola u mraku, pola u zraku”, zbog više od 70 mostova i vijadukata preko kojih voz prolazi i čak 166 tunela.
Dio je Koridora Vc i godinama žila kucavica za prijevoz tona različite robe od i do Luke Ploče u susjednoj Hrvatskoj. Njena možda i najveća vrijednost su veličanstveni predjeli, priroda koju putnici opisuju kao “raj na zemlji”. Zaslužuje epitet jedne od najljepših željezničkih vožnji u svijetu, kaže oduševljeni Australac, bosanskohercegovačkog porijekla, Safet Mangić.
“Rijeke su zelene i plave i to odmara oči, odmara mozak, ja vam kažem, ovo je raj na zemlji, a imali smo i tako lijepo iskustvo u Mostaru, to je fenomenalno, kultura, tradicija, Stari Most, na čamcu smo bili, prošli odozgo, odozdo, popili koju pivu i tako. Baš smo se proveselili. Pogledajte ovu ljepotu, pogledajte, kako je to zeleno, plavo, kako je to čisto, kristalno jasno. To smo došli da vidimo”, kaže Mangić za N1 dodajući: “Ja bih ovdje volio sad uzeti svoj kanu iz Perta i malo ovuda kanuisati. Ja i moj sin mi to radimo.”
Težak posao mašinovođe, šine nose opasnost
Bilo da je riječ o vožnji kanjonom Neretve, željezničkim mostovima preko Jablaničkog jezera ili pak pogledu na bosanskohercegovačka prirodna bogatstva vozeći se preko visokih vijadukata, uživanje je od prve do posljednje minute. Za sigurnost turista najodgovorniji su oni koji vozom upravljaju, mašinovođe. Kažu nam, najljepši pogled i jeste s njihovog radnog mjesta.
Neki bi možda rekli da je posao mašinovođe lagan, no daleko je od toga. Od prve do posljednje minute putovanja koncentracija mora biti na visokom nivou. Osim toga, od tačke A do tačke B, gotovo da nema pauza, odlazaka u toalet. Posadu uvijek čine dvojica mašinovođa.
“Prevelika je odgovornost. Ovo je jedna od najopasnijih pruga u Evropi. Spuštaš voz ovuda i ako ima 1400 tona treba spustiti voz u Konjic. Bude svakakvih stvari, nepredviđenih, ali naravno najveća odgovornost su ljudi”, kaže za N1 mašinovođa Aid Bučuk.
Šine donose i brojne opasnosti, odroni kamenja, životinje, a u najgorem slučaju neodgovorne pojedince.
Većih nesreća, pogotovo kada su u voz ukrcani putnici, nije bilo, kažu iskusne mašinovođe, Aid Bučuk i Senid Bešić. Koliko god opasna dionica preko Bradine, njima je izazov. Nagibi, srne i medvjedi su im svakodnevni prizori. No, kad se upravo na ovom dijelu pruge desi kvar, treba dobro “zasukati rukave”. Možda je to jedan od razloga zbog kojeg nema niti jedne žene u ovom poslu.
“Problem je Bradina, izgleda to ovako jednostavno, ali nije, evo da ste sad na teretnom vozu, pa vam se ne daj Bože desi kvar ovdje negdje, vi morate izaći i zaštiti taj voz u pet minuta, da ne bi otišoa nizbrdo. Mi imamo naše papuče, pa poturaj pod točkove papuče, pa imamo ručne kočnice, pa vintaj, pa uz voz ići tri sata poslije po noći, snijeg sipa, magla, medvjedi hodaju”, priča Bučuk.
Jedinstveni pogled na netaknutu prirodu
Teški kvarovi ne dešavaju se često. A putnici, kojih se u ljetnoj sezoni dnevno provoza i do hiljadu, eventualne nemile događaje u lokomotivi i ne osjete. U vozu većinom turisti, pogotovo nakon što je britanski Guardian proglasio ovu prugu jednom od 18 najljepših u svijetu, no često se na vožnju vraćaju i domaći.
“Ova je relacija stvarno prekrasna, kanjon Neretve je divan, pogled na Prenj, Čvrsnicu, prekrasno, jedinstveno stvarno”, kaže Azra, putnica iz Sarajeva.
“Najljepša je Bosna naša i Hercegovina, Neretva, jezera, planine, ravnice, sve, sve, sve, od Mostara do Sarajeva baš se ima šta vidjeti”, dodaje Muamer iz Kaknja.
Mostar je konačna destinacija većini. Voz ide dovoljno sporo, na pojedinim mjestima tek 30 na sat, što čini odličnu priliku putnicima za razgledanje. No, na pojedinim dijelovima vozi i 80 na sat, čime samo putovanje od Sarajeva do Mostara i obratno traje oko dva sata. Gotovo kao i automobilom. Ipak, nije isto, kaže mašinovođa Senid Bešić.
“Posebno ako gledamo s tog ekološkog aspekta. Mi koristimo električnu energiju za prijevoz, nema nikakvog štetnog utjecaja na prirodu. Dovoljno je da krenemo od toga da kažemo zbog čega je bitna željeznica, zbog čega bi trebalo da se željeznica što više koristi. Imamo u ovom vozu 300 putnika – zamislite da idu dva putnika po jednom automobilu za Mostar i zamislite sad 150 automobila na ovoj dionici, na putevima ovakvim kakvi jesu, koje bi to opterećenje bilo za drumski saobraćaj, koja potrošnja goriva i koje zagađenje na kraju krajeva”, kaže Bešić.
Jedinstveno iskustvo za 20-ak KM
Direktor jednog od sektora unutar Željeznica Federacije, Namir Mahmutović, također apeluje nadležne da više pozornosti posvete ovom načinu saobraćanja, pogotovo kada je riječ o prevozu robe. A za same putnike, cijene karata pristupačne, a prednosti ogromnna.
“Što se tiče ove pruge od Sarajeva prema Pločama, mislim da je prošao jedan period od skoro nekih 30, 40 godina gdje na ovoj pruzi više nije ništa rađeno, a smatramo da ona je panevropska pruga na Koridoru Vc i smatramo da dobrim dijelom ovaj dio od Bradine do Konjica i obratno predstavlja usko grlo na ovoj pruzi i mišljenja sam da je već bio vakat davno da se radi neki drugi projekat, jer generacijski gledano svako 50 godina pruga je doživljavala neke svoje tehničke preobražaje, dok ova pruga i dalje ostaje u onom periodu u kojem je bila i prije rata”, ističe Mahmutović.
Prvi kilometri bosanskohercegovačke pruge, građeni su još u osmansko doba. Nastavljeni tokom austrougarske vladavine. No, voz je tada bio rezervisan samo za visoku klijentelu. Cijene karte od Bosanskog Novog, današnjeg Novog Grada, do Banjaluke koštale su vrtoglavih 90 kruna za prvu klasu.
“Ako to prevedemo u tadašnje prilike, cijena jedne puške iznosila je između 30 i 40 kruna, cijena jedne ovce 10 kruna”, kaže Mahmutović, direktor Sektora za teretni i putnički saobraćaj u ŽFBiH.
Danas za nešto više od dvadeset maraka, svi možemo biti visoka klijentela, priuštiti vožnju od 129 kilometara pruge “kojom se najbolje može doživjeti avantura putovanja vozom”, kako je naveo britanski Guardian, stavljajući ovo putovanje u rang sa prugama Sicilije, Korzike, Norveške, Tibeta, Perua.
