U pet sati u jutro žurila sam da ne zakasnim na lokalni voz Konjic-Sarajevo. Plašila sam se da ću biti sama na peronu konjičke željezničke stanice, ali penjući se stepenicama iz uskog staničnog tunela primjetih obrise nekog čovjeka. Zorno svjetlo trećeg oktobarskog dana ne bješe dovoljno da vidim o kome se radi sve dok se ne primakoh skroz blizu. Neugodno je u taj rani čas biti bez društva na peronu, a pretpostavljala sam da će pust biti i voz sastavljen od samo dvije kompozicije koji je truckao minimalnom brzinom do Sarajeva. Nerado se vozim ovim poslije rata zbrda – zdola kombinovanim vozovima koji su u lošijem stanju nego i onaj davnašnji “Ćiro” od prije pedeset godina kojim sam se po prvi put kao dijete vozila. Rat, uništenje i nazadak na svemu se osjećao u tim prvim godinama nakon zaustavljanja strašnog rata pa naravno i na vozovima.
E, baš se obradovah kada u usamljenom putniku prepoznah mog nekadašnjeg nastavnika maternjeg jezika Seida Alikadića koji je već poodavno u penziji. Uvijek se radujem našim susretima, jer je izuzetno drag i dobar čovjek, a zanimljiv sagovornik koju god temu počnete sa njim. Godine života, prirodna mudrost i načitanost davale su mu puno materijala za blagougodan razgovor. Znam da je zadnjih godina sav predat dugim šetnjama po prirodi i da za sebe govori kako je u životu bio i ovo i ono, a sada je zaslugom stotina kilometara odtabanih brdima i gorama našeg zavičaja samo jedan hodoljubac. Titula ne malog značaja. Drago mi je sada što poranih na ovaj zorni voz iako sam se teško odvojila iz tople postelje i krenula u hladnjikavo, maglovito jutro.
-Dobro jutro nastavniče, jeste se naspavali?- veselo ga pozdravih.
-O, kakvo ugodno iznenađenje, dobro jutro moja draga prijateljice, lako se starom čovjeku naspavati, nego šta tebe natjera u zoru na put?-
-Posao, imam neki sastanak u sedam sati, pa nemam nikakav autobus kojim bih stigla na vrijeme i eto, morala sam na ovu šklopociju od voza, ali sada kada vas sretoh nije mi ni malo krivo, vi ste uvijek dobro društvo, pa makar i prije izlaska sunca,- s osmjehom mu odgovorih.-
Pažljivo osmotrih mog sugovornika i vidim da je pod punom planinarskom opremom. Topla vjetrovka, debele planinarske hlače utrpane u šarene pletene čarape, dobre, stabilne gojzerice na nogama, rezbareni štap u rukama i neizbježni ruksak na leđima.
-Dakle, mom oštrom oku ne promiče da ste vi krenuli u neku od vaših planinarskih avantura, zar ne? – ponosim se svojom jeftinom pronicljivošću.
-Ha, slagao bih da idem na kakav državnički prijem, – nastavlja u šaljivom tonu Seid,- u prirodu, dakako, divan je dan pred nama, ako je suditi po jutru, šteta ga je ne provesti u onoj božjoj ljepoti.-
Voz sastavljen od lokomotive i samo dva vagona stiže u stanicu i nas dvoje jedinih putnika iz Konjica ukrcavamo se. Uz lagan trzaj voz kreće, a mi se smještamo na tvrda sjedišta. Dok se uspinjeno serpentinama iznad Konjica, prve zrake sunca pojavljuju se na vrhovima planine Prenj, gorostasa koji dominira nad stiješnjenom kotlinom presječenom zelenom, brzom Neretvom. Šutećke uživamo u prizoru. Oktobar je već zašarenio bjelogoričnu šumu kojom se vozimo i kao da prolazimo kičastim akvarelom u kome umjetnik nije štedio na bojama. Predivno vrijeme za šetnju, pozitivno pozavidjeh mom saputniku.
-Dakle vi u prirodu, a ja u društvo, – našalih se.
-Čuj, sve ima svoje vrijeme. A, ti iskoristi svaki slobodan čas, pa mojim stopama, to ti iskreno želim. Danas evo idem pregledati ima li gljiva. Bilo je nekoliko kišovitih dana, pa dva sunčana i danas pretpostavljam da ću na meni već dobro poznatim logama naći gomilu sunčanica, lisičarki, vrganja i bijelih šampinjona. Ima jedna prekrasna poljana, omanja, skrivena usred guste šume na planini Ivan za koju malo ko zna. Ona je toliko puna gljiva da jednostavno bez mnogo truda mogu napuniti ovaj moj ruksak. Rado bih podijelio tu malu tajnu sa drugim ljudima, ali bojim se da će brati do iskorijenjenja, kao što to često vidim da pohlepni ljudi rade i da će nestati ta mala botanička oaza. A žao mi je i teško kada vidim uništenja u prirodi. Prije ovog rata baš na ovoj strani, dakle na planinama Ivan i Bitovinja znao sam svaki izvor, a bilo ih je na desetine. I nisu to bili obični izvori, u njima nikada nije presušivala voda ni zimi ni ljeti, a zanimljivo da su najčešće imali istu temperaturu vode u svakom godišnjem dobu. To je jedan od dokaza da ispod ovih planina postoje duboke pećine iz kojih izviru. Još u vrijeme Austrougarske njihovi inženjeri koji su ispitavali ove terene prilikom gradnje željeznice, tvrdili su da su ove naše planine paraktično šuplje i pune podzemnih jezera. Nikada to nije podrobnije ispitano, a tako bih želio saznati, dobiti potvrdu. I vidi, draga moja prijateljice, ovo poslije rata, obilazim ta mjesta gdje su bili izvori i većina ih je nestala. Ljudi ih kradu.
-Kradu izvore!? Kako?- začudih se iskreno.
-Jednostavno, betoniraju ih i zarobe u cijevi, tako sebično dobijaju vodu samo za jedno ili dva domaćinstva, a trajno unište od Boga dato izvorište koje je namijenjeno čovjeku i životinjama, biljkama. Sebični ljudi ne misle na biljni i životinjski svijet koji ostaje bez vode i bez uvjeta za opstanak u svojim vjekovnim staništima. A, tek sječa šuma koja je u posljednje vrijeme postala bestijalna i bez ikakve kontrole. Čini mi se da već svako ima motornu pilu i sječe, odvlači šumu koliko mu treba i ne treba. Opet pohlepa ljudska, najgora od svih loših osobina. I nema snage ni u koga ni moći da se to uništenje zaustavi, srce mi se cijepa zbog toga. Odbolovao sam nedavno kada je baš evo na ovom području gdje danas idem izgorjelo na hiljade hektara šume, opet zbog ljudske nepažnje, a ko će znati, možda i zbog namjernog podmetanja požara. Nešto je otvrdlo i zacrnilo u ljudskim srcima i nema više ljubavi za prirodu kako su je imale stare generacije. Ne znam zašto se to dešava. – Seid zašuti duboko zamišljen. Šutjela sam i sama zgrožena onim što sam upravo čula, ali i činjenicom da tako malo vremena posvećujemo razmišljanju o ovim temama.
-Ja sam imao sreće da se rodim u jednom od najljepših mjesta na svijetu, gdje ima i vode i šume i polja i sveg prirodnog bogatstva u izobilju u prelijepoj Seonici, podno Bitovinje. E tu sam ti se, moja draga drugarice rodio ni kriv ni dužan, ni svojom zaslugom, mjesec dana prije nego li je Hitler bombardovao Beograd. Tad započe onaj rat. Na nesreću umrije mi otac od alergije na olovo, još dok sam bio sasvim mali dječak,- sjetno se prisjeti Seid.
-Od alergije na olovo? – začuđeno prekidoh Seidovu zanimljivu priču.
-Ma da, pogodio ga metak, – mirno odgovori moj sugovornik, a ja se sjetih da je on poznat u gradu kao crnohumorista , pa i u slučajevima kada govori o sebi. No željela sam da nastavi svoju priču u tom tihom, oktobarskom jutru, dok je voz jednolično kloparao, polako savladavajući serpentine starinskom prugom prema Bradini.
-U Seonici sam dočekao oslobođenje, čuvajući onu jednu kravicu hraniteljku i inficirah se zauvijek ljepotom prirode. Zamisli da tu u sred Hercegovine, ne možeš vidjeti ni jedno golo kamenito brdo, nego samo beskrajne pašnjake, šume, voćnjake, bašče – pitomina, raj za oči i dušu. Možda je to razlog što me kasnije u životu, pa evo do dana današnjeg asfalt ne drži, pa čim ugrabim vremena, a ja pogled i noge okrećem ka planinama. A malo ih je u okolini Konjica gdje nisam došao. Kada se penjem uskim planinskim stazama ili se u blago predvečerje spuštam pluća punih zraka, a oka ljepote, samo tada sam velik, pun ljepote i dobrote za sve što gamiže, šušti i leti u beskrajna prostranstva. Zašto životu ne bismo dodali još nekoliko godina, a godinama nešto više od života?-
Slušam mog starog nastavnika maternjeg jezika i odjednom mi je jasno da je on pjesnik, da, pravi pjesnik kome riječi teku iz samog srca. Zadovoljstvo je slušati kako spretno riječima kazuje ono što osjeća. Uživam slušajući ga. Naš zajednički put još će sasvim kratko trajati i žurim da ga navedem da mi još priča o svom životu prirodnjaka.
-Čudi me da sami hodate po šumama, ili nemate odgovarajućeg saputnika ili volite sami uživati u prirodi?-
-A, čuj, nije to moj izbor. Ja sam član Planinarskog društva još od svoje petnaeste godine. Tada je to bilo masovno društvo sa mnogo aktivnih članova. Obišli smo gotovo sve planine u bližem i daljem zavičaju, poduzeli ko zna koliko zanimljivih ekspedicija i mogu ti reći krasno se provodili. Mladost, veselje, priroda, prve ljubavi, svega je bilo. A preko pedeset godina brojim izviđačkog staža. Onda, ne znam da li si znala da je nekada u Konjicu postojalo brodarsko društvo. Nas desetak prijatelja svojim smo rukama pravili prve sandoline, jedrilice, kajake i njima plovili Neretvom, Jablaničkim i Boračkim jezerom. Nismo imali novaca, kao što ni sada mladi nemaju, ali smo imali odlučnosti, poleta i želje da sebi osmislimo i uljepšamo život. Bojim se da tog entuzijazma sada nedostaje kod mladih ljudi. Nešto se definitivno promjenilo u ovom kompjuterskom dobu. Virtualni svijet dobija bitku nad ovim pravim. A tako nam je divno ovo božje stvaranje, kako potaknuti mlade da širom otvorenih očiju pogledaju oko sebe i vide ga.- Hodoljubac duboko uzdahne. Polako prikuplja svoj prtljag, jer se bližimo Bradini gdje me moj dragi saputnik napušta. Žao mi je, ovako bih pričajući sa njim proputovala pola svijeta. Voz se uz škripu zaustavi i jedini putnik izađe na stanici Bradina. Gledam ga kroz zamazan, napukao prozor. Visok, lijep starac, još uvijek preovlađujuće crne, guste kose, prekrasnog kontrasta dubokim, nebesko plavim očima u kojima još uvijek i pored mnogih godina i nelakog života blista nevin, mladalački sjaj. Primjer lijepog starca i ispravnog starenja. Mašem mu dok voz trzajući kreće prema Sarajevu.
-Ne tuguj Seide za mladim koji gledaju, a ne vide božju ljepotu – kažem sama sebi, – nego ruksak na leđa pa na Bitovinju, jer vrijeme je od gljiva lisičarki i vrganja. Vrijeme je za skupljanje ljekovitog bilja, hajdučice, majčine dušice, kantariona, čistih, mirisnih i ljekovitih na obroncima Otresa, Ivan planine, Snježnice podno Lisina. Znaš ti dobri Seide koje trave liječe i gdje ćeš ih naći. Pravi si čovjek od prirode.
Sjedi i gledaj vodopiju kada u rano jutro otvara plave oči, a tamo iznad nje slatke kupine i maline, crveni šipci, otplovi u zemlju nedođiju i sjeti se kako si sitan, a opet jedinstven u tom božjem beskraju i ljepoti.
