Aarhus centar u Bosni i Hercegovini zalaže se za ukidanje koncesija za izgradnju malih hidroelektrana na bh. rijekama. Poseban naglasak nam je na samoinicijativnim ponudama investitora koje i predstavljaju najveći problem.
Vrijeme prolazi, zakon se ne mijenja, a jako je bitno da, kada se to i desi, kantonalni zakoni budu usklađeni s njim, jer samo na taj način može doći do potpune obustave izdavanja koncesijskih dozvola na svim nivoima.
Kao primjer u ovom intervjuu navodimo Grad Konjic čijoj upravi smo se obratili za Zahtjevom za oduzimanje koncesije investitoru koji je u stečaju, a od kojih smo dobili odgovor da nismo ugovorna strana i da nemamo pravo nešto takvo tražiti.
Tim povodom razgovarali smo sa predsjednikom konjičkog Udruženja za zaštitu okoline “Zeleni Neretva” Amirom Variščićem i koordinatorom Koalicije za zaštitu rijeka BiH Robertom Orozom.
Aarhus: U junu smo na adresu Grada Konjica poslali Zahtjev da se oduzme koncesija za izgradnju mHE na rijeci Ljutoj. Konačno smo krajem prošle sedmice dobili odgovor u kojem je naznačeno da, kao Udruženje, nismo strana u ugovornom procesu i da nemamo pravo tražiti nešto takvo. Šta nam ustvari Općina Konjic ovim dopisom poručuje?
Amir: Ovo ne bi bilo prvi put da institucije javne uprave, a nerijetko i domaće pravosuđe, tumače koncesione ugovore slično kao ugovore između dva privatna subjekta pri čemu samo te dvije strane mogu utjecati na ugovor. Očito da takvo tumačenje ima i rukovodstvo Grada Konjica (ranije Općina Konjic). Međutim, razlika je u tome da se koncesijski ugovori sklapaju između nadležnog organa javne uprave i privatnog lica (tzv. javno-privatno partnerstvo), pri čemu se javno dobro daje na korištenje privatnom subjektu uz određene uslove koji su navedeni u ugovoru. Stoga, kao takvi, koncesioni ugovori bi trebali da imaju obilježja javnog akta koji je otvoren za sugestije javnosti, odnosno za sva zainteresirana lica iz razloga jer je predmet ugovora javno dobro koje pripada svim građanima.
Robert: Nažalost, ovakve stvari su nam se događale i ranije, kada smo pokušavali da, čak i sudskim putem, raskinemo koncesione ugovore. Uvijek bi dobili odgovor da i pored toga što bi neupitno dokazali kršenja pojedinih članova tog ugovora, i dalje je to stvar ugovorenih strana, te samo one mogu raskinuti ovakav ugovor.
Aarhus: Nakon što nam Grad/Općina mjesecima nije odgovarala na Zahtjev, poslali
smo žalbu Vladi HNK/Ž. Dobili smo odgovor od Ministartsva privrede koji dosta liči na općinski odgovor, samo što nas oni pitaju jesmo li strana u ugovornom procesu. Interesantno je da su nas to pitali samo nekoliko dana prije dobijanja konačnog odgovora od nadležne gradske/općinske službe. Mislite li da je sve u dogovoru?
Amir: Ne bih nagađao da li je u pitanju dogovor jer institucije javne uprave, pogotovo sa različitih nivoa vlasti, međusobno komuniciraju u određenim slučajevima. Ono što je po meni glavni problem jeste to da se u našim institucijama ustalila praksa da se koncesijski ugovori ne tretiraju kao oblik javno-privatnog partnerstva nego kao ugovori dva privatna pravna lica, pri čemu neka treća strana ne može imati pravni uticaj na ugovor.
Robert: Ne mislim da je u pitanju ikakav dogovor, nego je trenutni zakon takav da im to omogućuje i to svakako trebamo mijenjati. Slične smo odgovore dobijali i ranije od drugih.
Aarhus: U cijelom procesu štiti se investitor koji je u stečajnom postupku i već 10 godina nije uradio apsolutno ništa po pitanju ulaganja u eventualnu izgradnju mHE. Koji je razlog tolike protekcije?
Amir: Problemi sa realizacijom ovog projekta su počeli gotovo od samog starta, odnosno od izdavanja koncesije za gradnju malih HE. Vidljivo je to u godišnjim izvještajima o stanju realizacije projekta koje je investitor podnosio Općini Konjic. To je uostalom i razlog potpisivanja dva aneksa na prvobitni Koncesioni ugovor. Prvobitni plan je podrazumijevao izgradnju 15 mHE, zatim je broj elektrana smanjen na 11, da bi na koncu taj broj iznosio osam mHE. Po mom skromnom mišljenju, osnovni problem leži u činjenici da je većinski dio sliva Ljute prije rata pripadao Opštini Kalinovik, da bi poslije Dejtona cijeli sliv rijeke pripao Općini Konjic. Posljedica tih dešavanja je nedostatak katastarskih podataka o vlasništvu zemljišta koje je ranije administrativno pripadalo Opštini Kalinovik, a ti podaci su neophodni za obavljanje poslova eksproprijacije. Proces ‘ponovnog’ uknjiženja zemljišnih posjeda ne ide planiranom dinamikom, a taj posao je prema koncesionom ugovoru trebalo da uradi Općina Konjic. Sa druge strane ni investitor nije uradio određeni dio svojih obaveza. Stoga, ne bih mogao tvrditi da je u pitanju neka posebna protekcija, jer ni koncesor niti koncesionar nisu iz određenih razloga uradili svoj dio ugovorenih obaveza. Danas, kada je investitor u stečaju, kada većina poslova iz ugovora nije urađena, i kada vrijeme za realizaciju projekta nepovratno ističe, postavlja se logično pitanje zašto se čeka sa raskidanjem ugovora. Mišljenja sam da u ovom slučaju Grad Konjic preuzima rizik da u stečajnom postupku, koji se provodi nad investitorom, i ova koncesija uđe u tzv. stečajnu masu i na taj način završi kod nekog od povjerilaca čime bi priča o mHE na Ljutoj dobila sasvim nove i neželjene okvire.
Robert: Slična stvar je i sa mnogim drugim koncesinim ugovorima za MHE, širom BiH, od kojih je većina potpisana u periodu od 2005 do 2010 i još uvijek nisu realizirana. To isto tako vidim kao veliku manjkavost trenutnih zakona o koncesijama na svim nivoima.
Aarhus: Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH je usvojio Deklaraciju o zaštiti rijeka i izglasao Zaključak o potpunoj zabrani gradnje mHE na teritoriji FBiH. Novim Zakonom o električnoj energiji FBiH jasnije je definisano da su male hidroelektrane svi hidroenergetski objekti do i uključivo 10 MW, a izmjenama je određena i obustava izdavanja energetskih dozvola za sve mHE. Kako onda misle, ako uopšte i misle, da investitori mogu graditi?
Amir: Nakon svega što ste spomenuli u svom pitanju jasno je da praktično više nema dovoljno vremena za realizaciju ovog projekta. Novim Zakonom o električnoj energiji ostavljen je rok od tri godine za one projekte koji već imaju koncesiju da dovrše ishodovanje svih potrebnih dozvola i krenu sa gradnjom. S obzirom da taj vremenski rok polako ističe i skoro je prepolovljen, a investitor nije sakupio potrebnu dokumentaciju, tako je meni apsolutno nejasno kako investitor misli, ukoliko uopšte misli, dovršiti projekat.
Robert: U izmjenama i dopunama prethodnog Zakona o električnog energiji, kao i u ovom novom Zakonu, ostavljen je rok od 3 godine (sada je to već manje od 2 godine) za kompletiranje dokumentacije do izdavanja energetske ze sve one projekte koji su započeti. Nakon tog perioda zaključivanje koncesionih ugovora neće imati nikakvog smisla, jer se moći ishodovati energetska dozvola koja je preduvjet za građevinsku.
Aarhus: Je li vrijeme da se izmijeni Zakon o koncesijama u FBiH i da se zakoni kantona usklade s novim zakonom?
Amir: Odavno je već vrijeme da se izmjeni federalni Zakon o koncesijama te da se kantonalni zakoni usklade sa istim. Postojeći Zakon o koncesijama FBiH, sa svim svojim manama i nedostacima, predstavlja jedno prilično nedefinisano pravno područje, čime se otvara prostor za različita tumačenja Zakona, a time i za razne mahinacije. Kada tome dodamo i neusklađenost kantonalnih zakona onda tek dobivamo sliku pravog stanja u ovoj oblasti.
Robert: Vrijeme je bilo davno, jer trenutna situacija sa ovim svim zakonima je jako konfuzna i manjkava. Mi u Federaciji čak nemamo ni jedinstveni registar koncesija kao što postoji u RS, tako da je jako teško utvrditi tko sve i za što ima koncesijski ugovor. Poseban problem je u takozvanim “samoinicijativnim ponudama” za koncesije, koje omogućuju pojedincima
da dobiju koncesione ugovore za sve što im zapadne za oko.
Aarhus: Na koji još način zajedničkim snagama možemo uticati da se Zakon konačno izmijeni?
Amir: Baš kao što ste i rekli – samo zajedničkim snagama možemo uticati da se ovaj Zakon izmjeni. Niti jedna organizacija, ma kako snažna bila, ne može sama napraviti pritisak na nadležne institucije koji bi rezultirao izmjenom ovakvog Zakona. Ne smijemo zaboraviti da su se mnoge osobe iz javnog političkog okruženja okoristili ili još uvijek koriste ovakvim lošim zakonskim rješenjima, pa je za očekivati da će isti uložiti mnogo truda da se održi trenutno stanje. Ipak, primjeri skorašnjih aktivnosti organizacija civilnog društva, okupljenih u saveze kao što je ‘Koalicija za zaštitu rijeka BiH’, pokazuju i dokazuju da se i naizgled nemoguće stvari mogu promijeniti.
Robert: Svakako moramo biti istrajni u našim zahtjevima i stalno ukazivati na manjkavosti i štete koje imamo u cijeloj ovoj situaciji.
Da zaključimo. Zbog ovog i sličnih slučajeva jako je bitno da se Zakon o koncesijama FBiH što prije izmijeni i da se uskladi sa kantonalnim i općinskim nivoima. U suprotnom, dobit ćemo upravo ovo – da se rijeke smatraju privatnim vlasništvom lokalnih nivoa vlasti koji mogu s njima raditi šta hoće.
Kontakt:
Lajla Ćesko, PR projekta Prekini lanac korupcije: “Zaštitimo rijeke”
e-mail: lajla.cesko@aarhusbih.ba
Intervju je rađen u okviru projekta Prekini lanac korupcije:“Zaštitimo rijeke!” koji je dio šireg programa “Podrška građanima u borbi protiv korupcije” implementiranog od strane CCI uz finansijsku podršku USAID”. Sadržaj intervjua je isključiva odgovornost Resursnog Aarhus centra i ne mora nužno održavati stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.