Na kulturnoj mapi Bosne i Hercegovine Konjic zauzima značajno mjesto, zahvaljujući prije svega bogatom kulturno-historijskom naslijeđu, ali i Zuki Džumhuru, Kasimu Prohiću, Lazaru Drljači, Pavi Anđeliću, te nizu drugih poznatih ličnosti, među koje spade i dvadesetak doktora nauka.
Od svih njih Zuko Džumhur je zbog raznovrsnog stvaralaštva i nekonvencionalnog života postao miljenik i onih koji žive “mimo” umjetnosti, dok je među talentovanima našao “polaznike” za svoju “katedru” duhovnosti i duhovitosti.
Poruke izrečene “usput” ili u osam objavljenih knjiga i sad su mnogima svojevrsni znakovi pored puta. Dobro se još jednom podsjetiti nekih Zukinih “dijagnoza”, poput one da je “rahatluk najbolji lijek za život”, kojeg dobrano zna zagorčati “glupost kao najveći verbalni delikt”. Po Zuki, najdragocjeniji “hobi” trebalo bi da bude – skupljanje sevapa.
Kao glasoviti hodoljubac vajkao se kako je “šteta da putuju ljudi koji nisu radoznali”, jer ovaj prijatelj života je zborio da “treba putovati i da bi se vidjelo sebe, a ne samo zemlje i ljude”. Tako je, privodeći kraju svoja tabananja svijetom, na upit jednog svog sugrađanina da li ga uhvati nostalgija za rodnim gradom odgovorio: ”E moj zemljače, mene uhvati nostalgija za Parizom”. A znano je da je Zuko sa gradom na Neretvi više živio nego što je u njemu boravio.
I dok se Zuki posrećilo da bude stanovnik svijeta, na desetine njegovih zemljaka-raznovrsnih stvaralaca je ostalo tu kraj “rijeke divljakše”-Neretve da izumijevaju i izmaštavaju svoje umjetničke svijetove, da slikaju i pišu i tako djelima obogaćuju tu, kako bi ovaj “meraklija riječi” rekao, “republiku snova”.
Sa Zukom je drugovao i o Zuki pisao i Senadin Begtašević, pisac, advokat, sudac, scenarista i nekadašnji pozorišni glumac i reditelj. Tako nad stranicama Begtaševićeve knjige “Paprikaš na obali Ohaja” bdije duh Zukin, baš kao u pripomeni na scenu ljubakanja momka i cure: “Kakav li smo to mi narod kad tu igru ruku, taj mali i veličanstveni festival pokreta zovemo fatanjem”.
O ovom mnogoznalcu, sa kojim je nekoliko decenija i jaranisao, 2002. godine dragocjenu knjigu odanosti je sačinio Edhem Badžak, ugledni novinar, publicista i hroničar a Konjičanin po rođenju i opredjeljenju (iz života izašavši godine 2012.). Ovaj Zukin Ekerman djelo je naslovio “Vremeplov Zuke Džumhura”, pripomenuvši na izlazu iz knjige da mu je “najznačajnija nagrada prijateljstvo sa onim što spava na naslovnoj korici ove knjige”.
Ko s ljubopitljivošću uđe u ovaj “Vremeplov”, oslušnut će dozvane priče sa Neretve, saznat će kakve su bile sarajevske godine, beogradske uspomene, te kako je Zuko od “ljudi pravio prijatelje”. Radoznalcu će se kazati zašto Zuko, ”ters, kakav je bio, muhanat i tabijasuz, nije trpio prostake, ni glupake, a klonio se onih kojima se život sastojao od jela, pića i zahoda”; zašto je nekad “Boračko jezero bilo preko bijela svijeta”; kako su ga Neretva i sunce iznad nje učili tajnama boja; koji je to telal “bio prvi konjički spiker a nepismen”; zašto su nekoć kod ljudi “damari bili jači, trbušine manje, noge brže i srca punija”; zašto Zuko nije pristao da se useli u vilu Ive Andrića u Herceg Novom, odbijajući tu ponudu ovako: “Ko sam ja da živim u Andrićevoj kući?”; zašto su mu, gostujući kod Krležinih, na bogatoj trpezi najveća poslastica bile Krležine riječi…
(Objavljeno u “Dnevnom avazu” 2003., a dopunjeno 17. 9. 2023.)
