3. avgusta 2023. godine, u dolini Neretvice, obilježena je pobjeda odbrane rijeke Neretvice od izgradnje minihidroelektrana.
Preko 1000 ljudi, kako mještana doline Neretvice, tako i svih koji su u borbi učestvovali, okupilo se u Rizvinom mlinu, obnovljenom na samoj rijeci, da proslave i još jednom se međusobno podsjete na pokretačku snagu borbe za odbranu Neretvice.
U ovoj borbi, učestvovali su mnogi građani i građanke koji žive u ovoj dolini, a svi zajedno postali su simbol eko aktivističke borbe za odbranu najvažnijeg prirodnog resursa na planeti – odbranu vode.
Građani koji su digli glas protiv gradnje mini hidroelektrana na rijeci Neretvici, borili su se svim svojim snagama više od dvije godine da zaustave investiciju izgradnje objekta na ovoj rijeci, čime bi se građanima oduzelo najvažnije prirodno bogatstvo.
Na velikom protestu na Neretvici, 14. juna 2021. godine, okupilo se preko 700 građana, koji su bili spremni svojim tijelima da brane mašinama početak radova, što je poslalo jasnu poruku da građani ne žele prepustiti svoju rijeku nikome.
U pitanju je bio projekat izgradnje 15 ovakvih objekata na rijeci Neretvici, koji je na kraju srčane borbe, uz veliku pravnu borbu, finalizovan raskidom koncesionog ugovora, te potpunim stopiranjem izgradnje.
Ovim povodom razgovarali smo sa Ibrahimom Turakom, predsjednikom upravnog odbora UG Neretvica – Pusti me da tečem, na temu aktivizma i borbe u kojoj je i sam bio učesnik. On je, kako naglašava, bio dio zajedničke i ujedinjene borbe naroda da zaštiti svoju Neretvicu, žilu kucavicu ovog kraja.
Možete li nam ispričati svoju priču o borbi za odbranu Neretvice od izgradnje mHE?
„Ja sam za gradnju minihidroelektrana čuo 2006. godine i tada sam se uključio. Aktivna borba krenula je u februaru 2020. godine, na način da sam bio dio inicijativnog odbora, koji je pokušao da alarmira stanovništvo u dolini Neretvice. Okupili smo se negdje 12. februara. Formirali smo facebook grupu „Pusti me da tečem“, i šest nas je činilo inicijativnu grupu, koja je iskoristila činjenicu da na našem prostoru imamo pet različitih udruženja koja imaju svoje članove; i onda smo išli po principu da smo okupili predsjednike tih udruženja, i tražili smo da oni svoje članove uključe u ovaj naš pokret koji smo planirali da formiramo. Tako da smo mi, u stvari, od februara 2020. do juna 2020. djelovali kao koordinacija udruženja.
A onda smo u junu 2020. formirali udruženje koje danas nosi naziv „Pusti me da tečem“. Dakle, mi smo 22. februara imali prvo okupljanje u mjestu Parsovići. Na poziv ovog inicijativnog odbora, odazvalo se negdje oko 1500 građana i sve to skupa je bilo medijski jako dobro propraćeno. Mi smo tad poslali jasnu poruku investitoru i izvođačima radova da se ne upuštaju u takav jedan projekat, da mi nećemo dozvoliti da krenu u realizaciju projekta. U međuvremenu, bili smo svjesni propusta koji su bili vezani za izdavanje dozvola, za gradnju. To su argumenti koje smo predali sudu, međutim, zbog sporosti sudstva smo morali našem pravnom timu obezbijediti vrijeme fizičkom akcijom, fizičkim sprečavanjem ulaska mašina u Neretvicu. Na taj način smo stvarali prostor pravnom timu da sve dokaže i da sudski obore dozvole.
Tako smo 19. maja, 2020. godine spriječili izvođače radova da postave table na kojima su probali da obilježe početak radova. Natjerali smo da ih da rupe, koje su već bili iskopali da postave table, poravnaju i da utovare table na svoje kamione, te da se vrate nazad.
Nedugo zatim, petnaestak dana poslije toga, smo morali organizovati jedan masovni skup na mjestu koje mi zovemo Goransko polje. To je mjesto koje mi označavamo kao zonu razgraničenja – do ovdje možete, dalje ne možete. 1. juna 2020. godine imali smo prve proteste, izvođač radova i investitor su vidjeli veliku grupu građana tu i odustali su da krenu sa mašinama. Nakon tog povlačenja, mi smo stupili u aktivnu pravnu borbu, prikupljali smo sva dokumenta našem pravnom timu, advokatima koji su nas zastupali. Davali smo materijale kojima su mogli da obaraju dozvole na koje su se pozivali, a one su zaista bile nepotpune i nisu bile po svim pravilima izdate. Sve je to trajalo otprilike godinu dana, izvođač radova i investitor nisu pokušavali dalje da uđu, a onda su 14. juna 2021. krenuli da, po naredbi, pođu realizovati gradnju hidroelektrana. Mi smo tad organizovali jedan, možda najveći, protestni skup u cijeloj Bosni i Hercegovini ove vrste. Tu se okupilo nekoliko stotina, blizu 700-800 građana koji su zaista bili ljuti.
Tad smo poslali jednu poruku koja i dan danas ima odjeka, među svim ekološkim aktivistima: Voda ili krv! Dakle, jednako je živjeti bez krvi, jednako je živjeti bez vode. Za nas te dvije stvari imaju istu težinu i mi smo bili spremni svojim životima i svojom krvlju braniti ovu rijeku, i da bi nas razumjeli, morali smo u konačnici poslati jednu takvu poruku.“
Po Vašem mišljenju, šta je bilo ključno za uspjeh odbrane Neretvice?
„Po mom mišljenju, ličnom, ključno je bilo to da su oni u Ugovorima koje su imali, i u planiranju gradnje, zaista napravili početničke greške. Oni su izdali dozvole mimo svih zakonskih regulativa. Zakon o principima lokalne samouprave, koji je stupio na snagu 2006. godine, je bilo nešto što su sve općine, pa i Općina Konjic, morali da uvaže i da svoje Statute prilagode tom Zakonu. Općina Konjic to nije uradila, iz prostog razloga što bi po tom Zakonu morala da provede javne rasprave, što je ključni momenat u svemu ovome. Opština Konjic je izdala dozvole za gradnju minihidroelektrana a da prethodno nisu proveli javnu raspravu, da nas kao građane kojih se najviše tiče nisu uopšte smatrali bitnim u tom odlučivanju; i te javne rasprave su ključ onoga što smo mi imali kao argument. Ja smatram da su svi ti propusti bili ključni momenti na koje smo se mi pozvali, samo što je trebalo na sudovima da se dokaže. Mi smo iz tog razloga stali pred mašine, da ne mogu ući i početi radove dok sud to sve ne dokaže. Jer ako se radovi započnu, ako se objekat izgradi, onda je to već teže obarati i rušiti.
Po mom iskrenom mišljenju, najveći argument koji smo mi iskoristili su propusti u izdavanju dozvola, građevinskih i okolinskih, koje su oni imali. To je ključ.“
Budući da je vaša borba postala simbol aktivizma u Bosni i Hercegovini, šta je bila pokretačka snaga za Vašu borbu?
„Moram kazati da ljubav prema Neretvici kao jednom prirodnom resursu na koji se mi još uvijek možemo osloniti, koji je žila kucavica u ovom našem kraju, i sve ono što ona u svojoj suštini jeste, je nama dala za obavezu da se borimo. Ovdje treba razumjeti jednu stvar. Ključni motiv za borbu protiv gradnje minihidroelektrana na našim rijekama su izvori pitke vode. Ljudi trebaju da znaju da investitori i oni koji dobiju pravo da naprave hidroelektranu, sve ono što je uzvodno od zahvata je njihovo vlasništvo. Ukoliko nekom našem selu zatreba voda sa izvora iznad vodozahvata MHE, vi je ne možete uzeti bez odobrenja vlasnika. A vlasnici neće da umanjuju svoj obim proizvodnje. Jer oni gube. Tako da smo mi uspjeli ljude uvjeriti da je to ključna i krucijalna stvar zbog koje se moramo boriti za spas rijeke Neretvice. Želim vas podsjetiti da smo mi u odbrani rijeke Neretvice, koja je bila ključna, provodili još niz aktivnosti kojima smo ljude vezali za rijeku i na taj način smo održavali njihovu vezu sa rijekom.
Pa smo tako krenuli u realizaciju projekta kojeg smo mi nazvali „15 kupališta umjesto 15 minihidroelektrana“. Radili smo na tome da saniramo sve divlje deponije koje smo imali negdje u blizinama naših rijeka, da konačno ekološku svijest naroda podignemo na taj nivo, da nikad više ne bacaju smeće u rijeke. Onda smo pokrenuli akciju kojom smo htjeli da obnovimo jedini preostali mlin na rijeci Neretvici. Sve te stvari smo radili kontinuirano, zajedno sa narodom iz doline Neretvice. Vratili smo ih, nekako smo ih ubijedili da se vrate onome što su nekada imali, to su njihove uspomene, to su ta kupališta gdje su od djetinjstva dolazili, koja su sad već bila zarasla, nepristupačna. Onda smo krenuli u jednu fantastičnu akciju, na koju smo danas ponosni, da danas svi dobronamjerni ljudi koji dođu u Neretvicu, mogu na najmanje desetak prelijepih mjesta da svrate, da odmore, da uživaju u pogledu na rijeku, da se okupaju.
Time smo ih na neki način kontinuirano držali, i naravno stalno ih upozoravali da opasnost od gradnje ne prestaje.“
Kako je skoro bilo obilježavanje godišnjice odbrane rijeke Neretvice u njenoj dolini, objavljeno je i da je je otvoren muzej. Možete li nam reći nešto više o tome? Odakle ideja za otvaranje muzeja, te koja je njegova glavna poruka?
„Taj muzej ima svoju i svrhu i cilj. Vjerovali smo da ćemo dobiti bitku za rijeku Neretvicu. Znali smo da je vrijeme prolazno i da svima nama nije dovijeka živjeti. Zato smo se odlučili da u u prostorijama gdje se nalazi mlin, za buduće generacije, za ljude koji žele da znaju kako se dešavalo sve ovo na Neretvici, napravimo muzej koji smo punim nazivom nazvali „Muzej bitke za Neretvicu“. To je puni naziv ovog muzeja i u njemu smo hronološki opisali one događaje koji su se dešavali sve vrijeme bitke za našu rijeku. To je jedan hronološki prikaz od 2006. godine do završetka, do ove proslave koju smo imali 13. avgusta. U njoj smo tekstualno, na bosanskom i engleskom jeziku, napisali sve ono najznačajnije, i to smo podastreli određenim fotografijama koje su snimljene na samim događajima koje smo opisali u samom tekstu. To nam je bila suština. Sutra kada nas ne bude, koji smo svjedoci svega ovoga, da neke buduće generacije to mogu pročitati i izučavati, i poslužiti se, možda, kako se treba braniti i kako se može odbraniti svoja rijeka. Muzej je dizajnirao umjetnik iz Sarajeva, Bojan, koji je dizajnirao most na Miljacki, polukrug, a dizajnirao je i Muzej djece Sarajeva, i on nam je preporučio da na sajle objesimo par eksponata kojima smo bili spremni da branimo. Tu smo postavili i flaše sa Molotovljevim koktelima, benzin, fitilj, kojima smo bili spremni da palimo mašine, ako budu krenuli mimo granice koju smo mi odredili.
Ono što je cilj, suština i namjena muzeja je da u njemu svi koji žele da znaju kako je tekla bitka za Neretvicu, mogu doći, pročitati i vidjeti fotografije. To mu je namjena, da budućim generacijama služi u svrhu izučavanja, proučavanja ili znatiželje, ili šta god da im bude trebalo. I mislimo da je to prvi ekološki muzej u Bosni i Hercegovini.“
Uz svo Vaše iskustvo, i prepreke sa kojima ste se suočavali, kakva bi bila Vaša lična poruka svim drugim aktivistima?
„U svim ovim situacijama, jako je teško poslati univerzalnu poruku koja bi obuhvatila sve. Jer, moramo poštovati činjenicu da svaki kraj, svaka sredina ima svoj mentalni sklop. Ljudi su različitih karaktera. Međutim, ono što je zajedničko je to da izgubiti rijeke znači izgubiti jedno veliko blago. Poruka za sve one koji žele da se bore za spas svojih rijeka, mogla bi biti ovakva: Morate biti sigurni da ste u pravu, a u pravu ste ako branite nešto što je vaše. Rijeke su ono što je naše zajedničko dobro, i one nikako, ni po čemu ne mogu da pripadaju pojedincu, koji na račun svih nas žele da iskoriste to za svoju vlastitu korist. I tome morate odlučno stati na put. Svi koji se žele baviti ekološkim aktivizmom moraju znati da je to jedan dugotrajan i mukotrpan posao koji skoro pa da nema svog kraja. Zato, ukoliko ste se odlučili da budete eko aktivista koji će braniti prirodna dobra, ne samo vodu, sve drugo, morate znati da tome nema kraja i da se ne možete umoriti. Nemate pravo da se umorite i da odustanete, jer svaku vašu slabost protivnik će da iskoristi u svoju korist. Opasnosti koje vrebaju, po nas ekološke aktiviste, su zaista surove. Jer često puta politika, zakon i sve drugo ide na ruku onima koji žele, jer je to moć, jer je to kapital, a mi smo samo ono što oni kažu – neki narod. Ne dozvolite da nas tako tretiraju! Narod je najbitniji segment svake države.
U prevodu: Narod jednako država. I mi moramo braniti svoje resurse i svoja državna dobra za naš zajednički interes.
