A onda je u subotu, prvoga dana septembra, iz Konjica krenuo autobus prema Grepku. U autobusu „obični, najbolji svijet“, političari bi, bezbeli, rekli – narod. Krenuli Hercegovci na Grebak, to „sveto mjesto gdje se patilo, stradavalo, živjelo i umiralo“. Do mene govorljivi Klišanin, imenom Mustafa, kasnije doznah – muhadžir, iz Ustikoline. „I ja krenuo u moje Podrinje“ – veli.
Sa nama u autobusu i kamerman Džaja, dežurno video-oko sjeverne Hercegovine. Bio, kazuje, s proljeća ratne ‘93-će na Grepku i sad ide gore, sve ne bi li sreo kojega znanog Podrinjca, a i da se suoči sa bivšim sobom. Usput, imaće i video-zapis sa Grepka. Tako Hamdija kamerom „zapisuje“ suze sa lica Bosne, a evo jedan od tih neprebola je i Grebak.
Dok putujemo doskorašnjim putem spasa a sada putem povratka, sa bosanskog radija curi muzika. Onda: Srebrov, imenom Vladimir. Govori o multi-ovakvoj, multi-onakvoj Bosni. A mi se zaputili na Grebak. Hercegovina, eto, krenula u Bosnu. Naumili smo, ako ikako uzmognemo, i Drinu da vidimo, to bošnjačkog naroda mezarje koje teče.
Prohodimo kroz planinsku Bosnu, poharanu. Ovuda su šešeljoidi demonstrirali operaciju „spržena zemlja“. Uz put ubijena sela: Dejčići, Brutusi, Pendičići, Delijaši. Ponegdje bljesne obnovljen krov. Kroz sela i kroz nas teče Crna rijeka. Stabla voćaka podivljala, odmetnula se u šumu. U Delijašima mezar krajputaš – ograđen, okolo: ugasnuće života. Neka barem duša bošnjačka miruje kad u ovozemnom džehenemu nije mogla.
Novi prizor: autobus, mostarski, promače, ne zastade pored grozda ljudi. A i oni naumili na Grebak. Vidi se: u autobusu ima mjesta. Autobusdžiju ne obavezuje ni parola udjenuta iza stakla: „Zajedno u ratu – zajedno u miru!“
Evo nas na Grepku. Podrinjci se i ini, blizu trideset hiljada duša, okupili, na smotru prisjećanja, muhabeta. Grebak je u subotu bio jedna velika serdžada koju su okitili onespokojeni ljudi, sa modricama na duši. To je bila bosanska geografija na okupu. I Klišanin Nedžad Šahić (kome sam pred rat profesorovao) na meraji, došao na Grebak da se podsjeti kud se u ratu kriomice spuštao ka Drini, do Goražda, s naumom da sa saborcima stigne i do Žepe, da im lijekove doture.
Besjeda predsjednika Izetbegovića. Kad se pojavio, nekoliko hiljada duša se poprimaklo. Govorio je: „Dragi Podrinjci, srca očito nisu zahladnjela. Ovdje je šutnja primjerenija od riječi. Ovdje je Bosna preživjela džehenem. Kažu da se čuda je događaju, ali čudo bosanskog otpora se dogodilo“. Gotovo iz hiljadu grla povici: „Aljo, sokole, Sedma je uz tebe“.
General bosanski Delić opominje da ne zaboravimo žrtve, patnju, da se ne uzoholimo. Sidran moli narod da zapamti riječi: „Cijela je Drina naša Meka i Medina“. Ibrišimovićev izlazak na binu, besjeda, “napamet“: „Nema tog Bošnjaka a da mu Drina ne teče posred njegovih prsiju“.
Onome ko bi u subotu na Grepku, duša je porasla.
