Proteklih mjeseci aktuelizirana je priča o izgradnji vjetroelektrana na planini Bitovinji. Inače, planina Bitovnja u jednom blagom poluluku zatvara sjeverozapadne granice opštine Konjic. Jedna je od najljepših i najprohodnijih planina Evrope sa ogromnim šumskim bogatstvom, velikom količinom hladnih izvora vode, ogromnim prostranstvima planinske borovnice i brusnice.
To je ljepotica među srednjobosanskim rudnim planinama, koja je cijelom svojom površinom zastrta najmekšim i najljepšim prirodnim tepihom planinske trave. Ona je ujedno vododjelnica između Jadranskog i Crnomorskog sliva. Istovremeno, Bitovnja je prostor gdje se sudaraju ili prožimaju kontinentalne i sredozemne zračne struje. Zbog toga, nije čudno što je izabrana za izgradnju vjetroelektrana jer je svojevremeno i Austro-Ugarska, Bitovinju i Ivan Sedlo smatrala pravom vazdušnom banjom.
Sa njene sjeverozapadne i jugoistočne strane nalaze se brojna sela u kojima je bujao život sve do početka, novog, 21. milenija. Riječ je o izuzetno starim naseljima gdje bosanski čovjek neprekidno živi hiljadama godina. Jugoistočna strana Bitovnje izvorište je brojnih potoka i rječica od kojih nastaju veće rijeke. Jedna od većih i značajnijih rijeka jeste Kraljuščica. Klisurasta dolina ove lijepe, bistre i čiste rijeke, čiji se tok završava utokom u rijeku Neretvu,tj. Jablaničko jezero, izuzetno je plodna i ugodna za život čovjeka. Uostalom, u blizini njenog ušća u Neretvu nalaze se Lisičići, mjesto koje je u svjetskoj historiji poznato kao arheološko nalazište iz perioda neolita ili mlađeg kamenog doba.
Prema tome, sasvim je logično da je uz dolinu Kraljuštice i njenih pritoka, neolitski čovjek iz Lisičića razvijao svoj život i gradio svoja naselja. Slična stvar je i sa druge strane Završnice i Rasvara, gdje se potoci i rječice spajaju i čine rijeku Seončicu. Idući još dalje na zapad, ispod zapadnih obronaka Bitovinje, brojni potoci se slijevaju u rijeku Neretvicu, kao najznačajniju desnu pritoku rijeke Neretve. Tokom dugog historijskog razvoja, razni osvajači, od Rimljana do Austro-Ugara, na ovim prostorima gradili su Carske drumove i Džade koje su povezivale ljude i omogućavale život na ovim brdskim prostranstvima.
U dolinama ovih planinskih rijeka nalazi se veliki broj sela u kojima je, kao što sam već rekao, svojevremeno bujao život sretnih i veselih ljudi. Danas tamo nema sreće, nema ljudi, nema ni veselja. Ne čuje se čuveni bećarac, nema rike i buke goveda, nema čobana ni ti se čuju zvona njihova stada. Nešto se ružno dogodilo i hiljadugodišnji život skoro da se ugasio. Stanovništvo se odselilo u gradove ili čak izvan svoje domovine, ali na sreću veliki broj njih nije potpuno prekinuo vezu sa svojim zavičajem.
Danas je teško pobrojati gdje su sve rasuti ljudi i gdje su sve ukorijenili svoje nove domove i stvorili potomstvo, ali jedno je sigurno: vratili bi se mnogi od njih i živjeli ” dvojnim” životom – u mjestu trenutnog življenja i mjestu svoga zavičaja.
Međutim, potreban je neki minimum, nešto što nisu imali u onim trenucima kada su odlučili da napuste svoj zavičaj. Dakle, ljudima su potrebne putne komunikacije i one bi sigurno, onako postepeno, vraćale život u podbitovinjski kraj. Stara kineska narodna poslovica kaže: Ako želiš da ljudi nigdje žive, napravi im put.
Upravo zbog života, zbog ljudi, zbog sreće i veselja pišem ovaj tekst.
Pišem ga jer sam svojim očima vidio ozarena lica ljudi, koji očekuju izgradnju vjetroelektrana, i uz njihovu izgradnju očekuju poboljšanje putne komunikacije koja bi vodila do njihovog zavičaja. Gledao sam i slušao, čak i one koji nisu rođeni u zavičaju svojih roditelja ili djedova, da jedva čekaju realizaciju projekta.
Veliki je broj njih, iako, kažem, nisu rođeni “gore u planini”, a često obilaze zavičaj i uživaju u prirodnim ljepotama svoga kraja. A kako ne bi uživali, kada neki od njih pola godine provedu u zagušljivoj Sarajevskoj kotlini prekrivenom maglom.
Pišem o prostoru za koji se slobodno može tvrditi da je čista prirodna sredina te, pored onih prirodnih bogatstava koje sam već naveo, naglašavam da posjeduje izvanredne uslove za izgradnju terena za zimske sportove i za razvoj zimskog turizama. Siguran sam da malo ko zna da je Bitovinja planina na kojoj se snijeg zadrži dugo, skoro kao i na Bjelašnici, iako je mnogo manje nadmorske visine od Bjelašnice. Zato su njeni padinski dijelovi sjeverozapadno od sela Gobelovina izuzetno povoljni za razvoj zimskog turizma.
Gotovo sam siguran da će ljudi koji vode ovaj projekat, kao i oni naši dobri domaćini iz gradske uprave Konjic, uraditi dobru stvar, osigurat će da se projekat realizira i obnovi život u ovom zapostavljenom kraju. Politički gledano, mi izbora nemamo, stiješnjeni smo sa svih strana i zato nam je potreban svaki pedalj zemlje da ga razvijamo i omogućimo kvalitetan život čovjeku. Zbog toga, eventualne političke ili neke druge podjele, među onima koji odlučuju o ovome projektu, ne smije biti.
Nama, Konjičanima pripada cijela općina, mi nismo samo lijeva ili desna stana, nismo samo onaj dio koji ima prirodne resurse a nema ljudske, mi smo cjeloviti i zato sam siguran u uspjeh ovoga ili sličnih projekata.
Na kraju da ponovo upotrijebim kinesku poslovicu: “Ako se ne popneš na planinu, nećeš vidjeti dolinu” , bila bi poruka svima onima koji odlučuju o navedenom projektu, da obiđu prostor koji opisujem, da razgovaraju sa mještanima i da donesu ispravnu odluku.
Alija Redžepovac / novikonjic.ba
