Aida Buturović, heroina koja je ostavila srce u Vijećnici

Nedavno se navršila 31. godišnjica spaljivanja čuvene sarajevske Vijećnice. Slike tog barbarizma i urbicida obišle su svijet.

Piše: Faruk Vele

Jedna ličnost koja se tog 25. augusta 1992. uzdigla do heroine bila je nesumnjivo 32-godišnja bibliotekarka Aida Buturović koja je život položila – za knjige, spašavajući vrijedna djela iz fašističkih lomača našeg vremena.

Sudbine ljudi i knjiga su neraskidive

Aida je bila tek zaručena i radila je doktorsku disertaciju kad je počela agresija na našu zemlju. Nakon što je provela noć pokušavajući spasiti što se spasiti može, Aida je na putu kući poginula od gelera granate.

“U Vijećnici je radila i tokom rata i bila u timu ljudi koji su u noći između 25. i 26. avgusta 1992. godine, kada je Vijećnica zapaljena, pokušavali spasiti knjige. Izgorjelo je oko 90 posto knjiga, među kojima su mnoge bile jedini primjerci. Pokušala je, zajedno sa kolegama/icama i građanima/kama koji su došli da pomognu, spasiti sve što je preostalo iz pepela Nacionalne biblioteke.

Aida je pogođena gelerom granate, direktno u potiljak, na putu kući kada se vraćala iz spaljene Vijećnice isti dan. Kolege i kolegice bibliotekari/ke širom svijeta smatraju Aidu istinskom heroinom svoje profesije zbog čega je važno sačuvati sjećanje na nju”, bilježi se u leksikonu koji je rezultat saradnje ženske mirovne inicijative Mir sa ženskim licem i Forum Ziviler Friedensdienst.

Aida je jedna od nekoliko zaposlenika Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH koji su poginuli tokom rata.

“Ljudi me ponekad pitaju zašto se toliko brinem oko knjiga kad je toliko ljudi ubijeno. Moj odgovor je da ukažem na slučaj Aide Buturović jer su sudbine knjiga i ljudi neraskidive”, rekao je Andras Riedlmayer, bibliotekar na Harvardu.

Amila Buturović, sestra Aide Buturović, profesorica je historije religije i kulture na odjelu za Humanističke nauke na Univerzitetu York u Torontu, sa specijalizacijom u oblasti Islamistike.

Dani boli

U Sarajevu je diplomirala na odjelu za Orijentalistiku, a onda magistrirala i doktorirala na Institutu za Islamistiku na McGill univerzitetu u Montrealu. Tokom 1986. odlazi na postdiplomske studije u Kanadu gdje ostaje do danas.

“25. august mi je uvijek dan sjete i boli koliko i dan sjećanja. Aida je bila moja starija sestra i moja najbolja prijateljica. Njen gubitak me je osiromašio u svim aspektima života. Nedostatak njene bezuvjetne ljubavi i pažnje, proncljivih i mudrih savjeta, sestrinske brige i beskrajne podrške me je primorao da ponovo naučim kako da živim u ovom svijetu. Tideset godina je možda kalendarski dugo, ali u mom emotivnom kalendaru vrijeme se nije pomaklo nakon tog za mene kataklizmičkog događaja”, govori Amila za portal Radiosarajevo.ba.

Svjetska, ali sarajevska i bosanska

Svi koji su je iole poznavali, dodala je Amila, ne mogu zaboraviti Aidinu inteligenciju, razdraganost, toplinu, njenu unutrašnju i vanjsku ljepotu kojom je zračila i kojima je doticala sve dobre ljude.

“Na izvjestan način bila je krhka jer je imala empatiju prema svakoj nepravdi, individualnoj i kolektivnoj, preživljavala ih je vidiljivije od mnogih. S druge strane bila je neustrašiva – sad znam da je to naslijedila od našeg oca koji je bio partizan i koji se kao prvoborac predao idealima pravednosti.

Aida je poginula nepokolebljiva u tim vrijednostima. Ona je bila svjetska žena, ali i istom mjerom sarajevska i bosanska. Na moje iznenađenje kad je prije rata počela raditi u Vijećnici, odgovorila mi je: ‘Družim se sa divnim kolegama i s knjigama. Srce mi je na mjestu'“, priča nam Amila Buturović.

Sudbina “Vijećnice” i Aide

Niko, veli, nije tako volio knjige kao ona.

 “Njena verzija moje omiljene izreke da ‘kad staviš prst u more povezan si sa cijelim svijetom’ bila je ‘kad čitaš knjigu povezan si sa cijelim svijetom’. To što je poginula kad su i knjige gorjele je neki kozmički zavjet, a koji je istovremeno i ironija i simbolika. Nemoguće mi je ikada više rasplesti zajedničku sudbinu Vijećnice kao biblioteke i Aide kao njene bibliotekarke. Vijećnica sada ima novo ruho i novi život, više nije biblioteka. Koliko god kao Sarajka žalim što nije, toliko mi je to logičan ishod“, dodala je.

Rat istrebljenja

Moj osobni gubitak je isprepleten s mojim osjećajem gubitka kao akademske radnice i kulturne historičarke. 

“Kad je opsada Sarajeva započela bila sam doktorant na McGill univerzitetu u Montrealu. Novinarski izvještaji iz Bosne su se činili nestvarnim, video prilozi na televiziji su učinili da zanijemm. Telefonske veze su se odmah izgubile.

Svako jutro sam čekala da neka radio stanica objavi kako je bila greška u pitanju, da se to ne dešava u Sarajevu i Bosni, da se budim iz noćne more, ili da je bar po srijedi neko nemilosrdno zastrašivanje Sarajlija koje će svaki momenat stati.

Bombardovanje Orijentalnog instituta u maju ’92 je za mene bio apokaliptični moment spoznaje da je u pitanju rat istrebljenja. Sistematsko brisanje ljudi i njihovog identiteta“, kaže Buturović.

Ljudi, veli Amila, nisu samo biološka nego su i društvena bića u vremenu i prostoru, određeni svojim vrijednostima, historijom, arhitekturom, kulturom.

“Kad je Vijećnica došla na red u tom varvarskom, ali dobro osmišljenom programu zatiranja kulture, shvatila sam da nas sunovratno šalju u propast iz koje se možda nikada nećemo oporaviti ni kao pojedinci ni kao zajednica. I sada, nakon 30 godina, još se oporavljamo. Žao mi je da smo kao društvo izgubili neke svjetovne vrijednosti s kojima smo odrasli i u koje smo vjerovali. Situacija u svijetu je drugačija, sve se mijenja, zidovi se ruše u virtuelnom svijetu tehnologije, ali podižu u stvarnom kroz ksenofobiju, neznanje, netrpeljivosti”, veli sagovornica portala Radiosarajevo.ba.

Aidina žrtva odjekuje svijetom

Sve te promjene, konstatira, nam ukazuju na to da moramo cijenti ono zbog čega smo napadnuti – kozmopolitski duh, kulturnu baštinu, raznolikost i raznovrsnost tkanine koju smo satkali kroz stoljeća života i suživota.

“Aida je bila utjelovljenje tog duha i produkt takve historije, i najveći zagovornik naše bogate kulturne baštine. Zbog toga je ostavila tako snažan utisak na sve koji su je poznavali i zato njena žrtva još odjekuje u svijetu među ljudima koji razumiju važnost međuljudske povezanosti, otvorenosti, ali i integriteta pojedinca i zajednice”, zaključuje Buturović.

Radiosarajevo.ba