Ismet Smajlović: Ratna priča o OŠ „Glavatičevo“
Jedno od čuda bosanskoga otpora su i škole, naročito one koje su bile tik uz prvu liniju, gdje su se doskora miješali žubor dječijih glasova i miris baruta. Jedna od takvih je i Osnovna škola „Glavatičevo“, čiju ratnu i poratnu istoriju, makar i ukratko, valja zabilježiti, istražiti.
Do rata bilo je to jedno od najmodernijih školskih zdanja smještenih gore, kraj modre rijeke Neretve, u pitomoj Župi, a sred Glavatičeva. Sa oko 350 učenika, kabinetskom nastavom, bibliotekom bogatom sa 12.000 knjiga, škola je bila baš dom mladosti i znanja.
Onda su šešeljoidi sa brda još u ljeto 1992. godine granatama izranjavali, zatamnili vedro lice škole, ubijajući i Župljane i njihove domove. Potom je, privremeno, veći broj mještana napustio Glavatičevo, odlazeći u brda, a dječica, te mrveni života, rasula se po selima i zaseocima iznad Neretve, po Hercegovini, diljem Evrope, kud li? Osim straha u oči im se uselila Neretva: obnoć u košmarnim snovima dozivala ih njihova modra rijeka, mamila svojim adama, rukavcima, glavaticama.
Tada je vrijedni, uvaženi direktor Osman Elezović počeo tragati za njima, ne bi li tu rasutu malu „oštru vojsku olovaka“ okupio u novu bosansku školu, uspjevši da organizuje nastavu za ukupno 190 učenika u Grušči, Dužanima, Dubočanima, Odžacima, u toj popularno zvanoj bjelimićkoj školi.
Na konjima, u rancima njihovih očeva-ratnika (uz so, duhan i poneki slatkiš!) pristizali su im udžbenici, najosnovniji školski pribor, ukoričeni bosanski pisci, čitajući ih uz fijuke metaka-lutalica koji su poharanom konjičkom Župom tražili njihove malene glave. U vrijeme buke i bijesa života plemenita Hasanaginica, ona iz balade, postajala im je svojta, dok su njihovi osmijesi (kao ajeti o džennetu) obasjavali srca njihovih majki što im mališani sriču novu abacedu života.
I dok su drugdje Radovanovi artiljerci iz škola izgnali đake, ovi mali planinci od novembra 1993. godine gotovo da nisu odlazili na prinudne odmore od znanja koje je „režirao“ rat. Svikli na nevolje, gazili su kroz planinske snjegove, ljubopitljivo ulazili u Zehrin „Slovograd“. Njihove uče i nastavnici, kad bi prigustilo odlazili bi u branioce, rovoljube, osvajali slobodu, a onda, opet, među svoje male planince.
Nižu se imena njihovih nastavnika: Damira, Ibrahima, Mehe, Senadina, Ismeta, Senade, Mehmeda, Durana, Envera, Senada, Ibre, Suada i poslužitelja Refije i Neđe, na čijim vatrama su grijali ručice i – ustreptalu dušu. Ovom novinaru direktor Osman je kazivao: „Oni su gotovo svi diplomirani nastavnici, među njima su i tri profesora. To su ljudi ovoga kraja. Znano je njima da su Bjelimići kapija kroz koju se silazi u dolinu Neretve. Ovi ljudi su sa slobodom na ti. Moji đaci su, neka i to bude zapisano, organizovali i priredbe za ovdašnje glasovite branioce, među kojima je i deset „zlatnih ljiljana“. Tako govori čovjek koji je tokom rata prepješačio preko dvije i po hiljade kilometara, obilazeći škole i svoje đake.
Glavatičevo je oslobođeno još krajem septembra minule godine. Valjaće ga uskoro ponovo oživjeti i žagorom dječijih glasova. Tada će se opet susresti đaci i njihova Neretva, namigivaće im modrim okom i virovima. Mali osvajači znanja sići će u dolinu, ali svoja brda, svoju Visočicu, Treskavicu, Javor neće zaboraviti, jer skrivajući se i drugujući sa njima četiri godine već su izučili surovu školu života.
(Preneseno iz „Dnevnog avaza“, 16. 4. 1996.)