Ona je veliki, krupan pas,
pomalo nalik haskiju.
Mirna k’o bubica.
Danju sjedi,
ili leži,
na betonskoj ploči,
krovu garaže ispod kuće
i žmireći gleda ka ulici,
na kojoj se igraju, luduju, skaču,
i grizu
ničiji, ulični psi.
Čuješ je samo pet puta na dan,
za molitve.
Tada je vjerno,
visokim glasom prati,
ali ne odmah,
nego i to mirno,
tek od trećeg takta.
Tako imamo ezan,
prizivanje Njega u dva glasa,
fini, konačni sklad
insana
i hajvana.
