Kad je u julu 1992. pod balkon mog komšije pala granata od 120 mm njen geler je skoro probio betonsku ploču balkona. Stariji ljudi u selu, sve od reda vrsni zidari, zaključili su da je ploča tanka, da bi trebalo minimum 40 cm debljine i jaka armatura da zaustavi takvu granatu.
Odmah sam otišao kući, uzeo metar i izmjerio debljinu naše ploče. Duplo deblja od komšijine, ali nedovoljna za 120-tku.
Narednih dana sam sanjario kako ću kad budem pravio svoju kuću salit ploču od 50 cm s duplom armaturom. Da mogu bez straha spavati kad počne granatiranje.
***
U maju 1993. pri privlačenju neprijateljskim rovovima Juka je stao na minu. Ostaci stopala i potkoljenice visili su samo na mišiću lista noge. Stegli smo mu nogu kajišem iznad koljena i bajonetom s kalašnjikova pokušali odstraniti uništeni dio noge. Bila je tupa i trajalo je predugo. Po povratku iz akcije domaćinu kod kog sam spavao ponudio sam tri kutije cigareta za njegov kratki oštri nož. Nije htio uzeti. Dao mi ga je džaba i rekao: „Da Bog da ti nikad za tog ne zatrebao!“ Dova mu je primljena.
***
U septembru 1994. napadajući neprijateljske položaje prišli smo neprijatelju s leđa. Dok smo izlazili na ledinu koja nas je dijelila od tranšeje i rovova primijetio nas je neprijateljski vojnik koji je u tom trenutku pucao iz PAM-a prema našim snagama ispred. Cijelim tijelom je teglio i trzao fiksirano oružje u želji da ga okrene prema nama. Nije mogao. Razmišljajući u životu kasnije, uvijek se sjetim tog momenta i pazim da, koliko god jake argumente imao, ne smijem ih fiksirat samo na jednu stranu.
***
Skoro svaki put kad vidim pakovanje crvenog Marlbora sjetim se priče o siromašnom mujezinu koji bi kad bi spalo da nema novca za hranu oblačio bajramsko odijelo i izlazio u čaršiju. To je bio znak imućnijim u čaršiji da nema „ni dinara“ i zvali bi ga da naruče „Ja'sin“ za svoje umrle kako bi ga pomogli, a da ga ne uvrijede. Nama su, tokom rata, pred velike akcije, ako je bilo na stanju, dijelili po kutiju crvenog sarajevskog Marlbora. Iako su cigarete bile poželjne taj Marlboro, zbog tog, nismo baš voljeli. Kad je dobijemo znali smo da slijedi nešto golemo. Dugo iza rata, kad bi naišla kakva teža situacija u životu, ako se imalo novca, kupovao bih crveni Marlboro. Sjedem, otvorim kutiju, zapalim, gledam u ona izdužena slova na kutiji i čekam da unutra klikne-spreman sam.
Esad Bajić
