EPIDEMIJA HULIGANIZMA U MOSTARU: Porodični poremećaji i nedostatak uzora vode nasilju
Huliganski ispadi u Mostaru koji su povezani s navijačkim grupama odavno nisu izuzetak nego pravilo koje se potvrdi svako malo na gradskim ulicama. Dok je dobar dio stanovništva mišljenja i javnih komentara da bi bilo najbolje da se takve osobe nađu i međusobno pomlate, proteklih dana smo svjedočili premlaćivanju mladića za koje otac tvrdi da niti su od nasilja, niti su ikoga napadali, ali i da ne ne pripadaju nijednoj navijačkoj grupi.
Kada se objave inicijali uhapšenih u takvim napadima svi se pitaju zašto neko od 16 ili 17 godina ima potrebu nekoga udarati i ozljeđivati. Psihologa Marka Romića pitali smo može li se to pripisati načinu života nekoj od supkultura ili uzroci devijatnog ponašanja leže negdje drugo?
“Tu je više razloga. Moramo početi od porodice i porodičnog (ne)odgoja što je jako jako važno u cijeloj toj priči. Jako je važna i dob. Djeca od 16 ili 17 godina su pod jakim utjecajem drugih, odnosno vršnjaka koji su okolo njih i za njih predstavljaju modele ili uzore. Isto tako, tu je i potreba mladih da budu bitni, da budu važni i zapaženi, a neki od njih nemaju pametnije i zdravorazumnije načine pa upadnu u takve obrasce ponašanja koja su neprimjerena i štetna najviše za njih same, no nažalost to shvate s 10-15 godina odgode“, kazao je Romić za hercegovina.info.
Porodica kao baza iz koje sve potječe.
“Porodica kao odgoj, odnosno roditelji i njihov utjecaj je najvažniji. Iz porodice gdje imamo stabilne porodice, stabilne unutarporodične odnose, podržavajuću porodičnu atmosferu dolazi puno manje ovih mladih osoba koje imaju takva nedopustiva ponašanja. Za to ne treba nekakva specijalna mudrost ni pamet jer to pokazuje praksa, ali o tome govori i sva stručna dostupna literatura. Oni koji dolaze iz nefunkcionalnih porodica iz bilo kojeg razloga, gdje vladaju porodične svađe, gdje neko od roditelja ima problema s ovisnošću ili jednostavno gdje nema topline jer su roditelji prezauzeti svojim poslovima, imaju puno veće šanse za upasti u delikventne grupe”, smatra psiholog Marko Romić koji kaže da se i sam u to uvjerio na svojim istraživanjima gdje je dobio takve rezultate.
Naš sagovornik smatra i da nas nažalost, poučen aktualnim trendovima u porodičnim odnosima, može čekati samo gore stanje od ovog postojećeg.
Koliko je ozbiljno vjerovati da iza huliganskih ispada neko mora ‘stajati’ ili jednostavno mogu biti višak testosterona i manjak ljubavi?
“Jako teško je pružiti precizan odgovor na to pitanje, obzirom da bi morao postojati relevantan dokaz za takvu tvrdnju. Iako se, poslije svakog huliganskog nereda u ovom gradu pokreću i vežu priče da iza toga stoje određene osobe bliske političkim i drugim krugovima, ne postoji konkretan dokaz, već takva nagađanja ostaju u sferi ‘rekla-kazala’. S druge strane, kada se analizira fenomenologija reakcijskih i represivnih organa, u postdeliktnom postupanju i dokumentiranju takvih događaja onda se uviđa određen niz devijacija. U većini slučajeva ponašanja takvih grupacija dokumentiraju se kao prekršaji, a rijetko kao kaznena djela. Te prekršaje neko mora platiti. Ko plaća, je trag koji bi neko detaljno trebao istražiti. Tek kada se pribave relevantni pisani, elektronski i materijalni tragovi moguće je iznijeti takve tvrdnje. Hoće li do toga doći? Sumnjam”, tvrdi za hercegovina.info doc. dr. Sandi Dizdarević, stručnjak za sigurnost.
Orkestrirani napadi jesu mogućnost, ali ponekad je to iznenada i surovo.
“Kada se prati fenomenologija huliganskih napada i, uradi geografsko mapiranje napada, te se poveže s drugim dnevno-političkim obilježjima, može se iznijeti zaključak da postoji određena sumnja kako su napadi orkestrirani i vođeni iz određenih centara. Opet, kada se analiziraju individualni napadi u kojem je manji broj sudionika, onda zapravo dobivamo sasvim drugačiji zaključak, a to je da se događaju iznenada, bez najave i veoma su surovi”, nastavlja.
Dizdarević smatra da političke stranke mogu imati utjecaja, ali to ne znači i da stvarno imaju.
“Ako se prisjetimo 90-ih godina, onda je zaključak veoma jasan, a to je da su pojedine političke stranke osobito s područja Srbije imale znatan utjecaj. Čak, i ako se vratimo nekoliko godina unazad i analiziramo kriminalno ponašanje grupe koja se veže za Belivuka (op. bivši vođa navijača Partizana osumnjičen za okrutna ubistva), onda ulazimo u sferu otvaranja pandorine kutije. U takvim slučajevim se mogu spoznati svi krakovi mreže koje takve grupe imaju i između kojih postoji jasan povez s pojedinim političkim subjektima ili njihovim persfonifikatorima”, ističe.
Preblage kazne počinitelje ne mogu spriječiti u njihovom naumu, a sve se uglavnom završi prekršajnom prijavom za narušavanje javnog reda i mira.
“Ovdje postoji nekoliko segmenata na koje se treba osvrnuti. Prvi se odnosi na činjenicu da je kaznena politika u BiH preblaga u odnosu na sva kaznena djela, pa tako i u odnosu na huliganske izgrede. Zapravo, još gora činjenica je da ne postoji zasebno kazneno djelo koje bi sadržavalo posebne elemente, a koje bi moglo konzumirati huliganske izgrede. Drugi segment odnosi se na dokumentiranje i kvalifikaciju takvih izgreda. Većina događaja se dokumentira kao prekršaj iz domene narušavanja javnog reda i mira, tako da u tom smislu uopće ne možemo govoriti o kaznenim djelima. Upravo je ovo po mom mišljenju najveći problem, jer kada jednom i to vrlo brzo nakon izgreda identificirate i kaznite pojedince i grupe za prekršaj, onda nema provođenja postupka za kazneno djelo”, zaključuje na kraju razgovora Sandi Dizdarević, stručnjak za sigurnost.
Navijački, ali i huliganski izgredi na ulicama Mostara su nešto na što se građani moraju naviknuti jer nema nikakve najave da bi se toj problematici stalo u kraj. Svi oni koji se ogluše na zakon i padne im napamet razbiti osobu ili više osoba usred bijela dana, a imaju više od 18 godina zaradit će prekršajnu prijavu i s 500 maraka umiriti savjest krivnje.
Svi oni koji su maloljetni, a sami sebe ili vođeni ‘rajom’ nagovore na užitak cipelarenja drugih iz razloga jer navijaju za drugi klub ili samo zato jer im se može, također ne moraju brinuti. Oni, ukoliko ih policija odluči prijaviti, u najgorem slušaju završe u Centru za socijalni rad. Završe u instituciji koja je zakonski paralizirana i ograničena za ikakvo ozbiljno djelovanje u tim slučajevima, pa tako maloljetni delikventi prođu sa savjetodavnim razgovorom ili eventualnim sudskim ukorom i odgojnim preporukama koji u praksi ne znače ništa.
Hercegovina.info
