Ne tako davno, možda ima tome tek koji mjesec, ono kad su završili onaj megalitni kružni tok kod Stanice, rekoh sebi, ideš u Bosnu, ali usput baci oko na remek – djelo naših neimara.
Tu, naravno, napravim grešku, nakon dugo vremena platim danak neiskustvu. I ne samo da nisam bio baš previše očaran konačnim izgledom građevine koja je za bar nekoliko brojeva šira, viša i teža nego li moj ukus može podržati, nego sam si dozvolio preko Zalika, prolaskom ispod Pasarele i kroz još jedan veliki kružni (i pomalo tužni) zaglaviti na spoju sa M17.
Mislio sam, neko gluho doba popodneva bješe, kako neće biti gužve. Ono, hajde, nećeš ti, par auta u vrh glave, ali suprotno mom osjećaju za situaciju, tamo me je čekalo dvadesetak auta.
Opet sam, naivno, pomislio kako će se to brzo raščistiti, no automobili su se na M17 uključivali brzinom od, otprilike, jednog u minuti! Kad bih vidio da dvojica dobivaju šansu za uključenje na magistralu, osjetio bih onu nadu i olakšanje kao kad mi je onomad (ne želim se više niti sjećati) zaglavljen pijesak konačno „provalio“ kroz bubreg.
Test za dženet
No, nadu bi uskoro zamijenio novi očaj, jer je mali Citroen sa gospođom unutra, narednih nekoliko minuta čekao na „upad“. Logično, nekoliko nervoznijih vozača uskoro je „leglo“ po sireni, nervoza je znojila dlanove, dok su ostali sudionici u prometu koji su tako elegantno pristizali iz svih ostalih smjerova, imali tako prokleto malo razumijevanja za nas u toj koloni očajnika.
Još bi se odnekud stvorio dojam da, kad nas vide onako nestrpljive za uključenje u civilizaciju, još malo dodaju gas, samo da nam oduzmu bilo kakvu nadu da ćemo ovaj put barem malo „o'čepiti“.
Otada opet vozim reko Bakijine Luke, Raštana, preko Brane do Vojna. Sa svim manama i vrlinama lokalne ceste koja ponegdje podsjeća na prvi asfalt šezdesetih, a ponegdje imaš dojam kako beskrajni niz ležećih policajaca nikad neće prestati, i kako svakim novim prolaskom bude jedan više. Koja, naravno, uvijek ostaje lokalna (i pomalo divlja) i koja nije rješenje. Ali je rješenje, bajpas, već desetljećima.
Daj ljudima da sami pišu zakone!
Rješenje je, naravno, da se taj regularni ulazak u grad iz smjera Sarajeva i obratno konačno uredi, da ljudi ne iskušavaju sebe, da ne računaju na milosrđe drugih (kojeg obično nema) i da ne bude tragičnih ishoda svega navedenog. Uostalom, ne samo sigurnosni, nego i estetski čin ulaska i izlaska iz jednog, za naše prilike, velikog grada, zaslužuje puno bolje.
Puno, puno bolje.
Ovako, i dalje više baca na izlazak iz grada očajnika i ulazak u grad koji je izgubio svaku nadu. I onda, ne mogu da ne spomenem, stariji se sjećaju čemu je, sa južne strane grada, nekoć služio Avijatičarski most. Bio je zatvoren za obične smrtnike, ali je povremeno dijelio izlazak na magistralu sa običnim smrtnicima, koji su pičili magistralom. I kada je Most prestao biti poseban i kad su obični smrtnici dobili priliku od njega napraviti službeni ulaz u zapadni dio grada, pojavio se isti problem kao što godinama već postoji na sjeveru, u Zaliku.
Gužve na uključenju na M17 postajale su strašne, vozači nervozni, situacija pogibeljna, i puno puta dokazana kao smrtonosna. I onda je netko mudar, ne znam tko, ali vidi se kako je stvar odrađena naknadno, jednostavno dodao jednu prometnu traku, na izlazu i uključenju s mosta u pravcu juga. Time je djelomice rješio problem, ali je barem „o'čepio“ kolone, koje su se znale nakupiti u redu za lijevo prema gradu i desno prema jugu.
Istina, pogodovao je izrazito onima koji idu južno, ali je barem ovima koji idu prema gore dao malo daha. I, kažem, ni danas nisam siguran da je taj dio ceste po svemu regularan, ali je, očito, nekome prekipjelo. Koliko još smrti, straha i očaja treba?
Trebamo li čekati nekoga kome će i u Zaliku prekipjeti?
Tu, pak, odavno postoji odvojak prema jugu, zove prema Dubrovniku, ali ga, nažalost, zloupotrebljavaju bezobrazni vozači, koji njime pretječu kolonu očajnika za sjever, da bi se onda još bezobraznije ubacili pri vrhu ili, i to sam vidio, jednostavno skrenuli iz te svoje trake prema sjeveru, bez obzira na posljedice.
Evo, zante, ja se taman sad predomislio, neću prema Dubrovniku, odoh prema Sarajevu!
Nažalost, ljudima samo daj priliku i oni će je, kad – tad, iskoristiti. Daj im priliku da sebe i druge stave u pogibeljnu situaciju, i oni će to uraditi.
Pusti ga alkoholiziranog za volan, toleriraj mu brzu vožnju, pusti ga na tehničkom, ne plaši ga policijom na svakom koraku, ne ispravljaj mu nepregledni zavoj desetljećima, ne održavaj cestu pola stoljeća, ne ulaži u sigurnost – i dogodit će se kad – tad!
Nažalost, kasno je kad se dogodi.
A taj sjeverni izlazak/ulazak u Mostar je klopka za ljude, kao neka velika mišolovka u koju svako malo upadne nervozniji, bezobrazniji, ili onaj kome je taj dan bio onaj dan.
Kaže jedna stara mudrost – ako hoćeš nauditi ljudima, samo im daj da oni sami smišljaju zakone. Bojim se da smo na tom mjestu predugo pušteni sami sebi.
I ne samo tu.
