Nijedna ulica u Mostaru ne nosi ime po svom utemeljitelju a ni po graditelju Starog mosta Mimaru Hajrudinu
Mostarski historičar Ahmet Kurt objavio je jučer na Facebooku tekst o imenima mostarskih ulica u kojem donosi gotovo posve nevjerovatne podatke o tome da u Mostaru svoje ulice nemaju Džemal Bijedić, Avdo Humo, Sinan-paša Borovinić, Mimar Hajrudin…
“Izvinjavam se, kako da dođem do trga Tri zlatna ljiljana na Carini” – upita me lijepo odjeven čovjek.
“Ja sam rođen u mahali Carina i tamo nema takvog trga. Možda vi mislite na trg Ivana Krndelja, to je jedini carinski trg” – odgovaram ja, snebivajući se.
Gornji dijalog sam ja izmislio, ali pitanje hipotetičkog putnika-namjernika je potpuno u redu. Kako je moguće da u četvrti/mahali Mostara u kojoj su na razmaku od desetak metara jedan od drugog živjela tri branioca Mostara i Bosne i Hercegovine i dobitnika Zlatnog ljiljana, trojica rahmetlija – Halil-Haran Burić, Suad Ćupina i Kemal Bakija – nema bilo kakvog obilježja ili spomena na njihovu borbu?
Kako je moguće da jedini trg u tom dijelu grada još nosi ime čovjeka koji nema baš nikakve veze s Mostarom? Naime za vrijeme vlasti Branka Mikulića pokrenuta je politička akcija da se poveća broj bosanskohercegovačkih Hrvata simpatizera radničkog pokreta i učesnika NOB-e, pa je tako, između ostalih, pronađen Ivan Krndelj i taj je, do tada navodni ustaški suradnik, rehabilitovan i preko noći pretvoren u radničkog tribuna. Čovjek se samo rodio u nekom selu pored Čitluka i kao beba preselio s roditeljima u Zagreb i nema ama baš nikakve veze s Mostarom!
U Mostaru ima ukupno 165 ulica, a diskusije dva protekla desetljeća su vođene oko imena ulica u dijelu grada pod hrvatskom kontrolom, gdje je više ulica nosilo imena osoba iz ustaškog pokreta. Osim ovih, čak deset ulica dobila su imena po hrvatskim, stvarnim, ili mitskim, kraljevima i knezovima, te drugim pojedincima, gradovima i institucijama iz hrvatske prošlosti. Tu ima i karikaturalnih oponašanja Zagreba, naprimjer s davanjem imena Zrinjevac Velikom parku i slično. Kako u ovom zapadnom tako i istočnom, sada uglavnom bošnjačkom, dijelu grada prije rata uglavnom sve ulice su nosile imena sudionika NOB-e, a u dijelu grada koji je odbranila Armija BiH nose i danas. Po nazivima ulica u istočnom dijelu grada čovjek bi zaključio da Mostar nema historiju dugu pet stotina godina, nego da je nastao na svršetku Drugog svjetskog rata, što mnogi Mostarci eksplicitno svake godine i potvrđuju čestitajući oslobođenje 1945. godine kao “rođendan grada”?!
Kako je to bilo ružno izbrisati otiske Mostaraca koji su ovdje nekad živjeli i proizvodili historiju, koja i dan-danas utječe na današnje stanovnike, a da oni toga nisu ni svjesni. Mostarci s bošnjačkim imenima i prezimenima pokazali su jednu strašnu nemarnost prema svima onima zaslužnim što su rođeni među njima o kojima danas zna cijeli svijet, a malo, ili nikako, sugrađani i narod iz kojeg su potekli.
Evo da ne spominjem da u Mostaru ništa ne nosi ime Mimara Hajrudina, graditelja čuvene Sultan Sulejmanove ćuprije na Neretvi, čovjeku bez kojeg Mostar ne bi bio onakav kakvog danas poznajemo, ali kako je moguće da u njegovom rodnom gradu nema ulice Avde Hume, čovjeka koji je zaslužan da je Bosna i Hercegovina 1943. godine povratila svoj politički subjektivitet?
Kako je moguće da u Mostara čak ni najmanji sokak ne nosi ime utemeljitelja grada Sinan-paše Borovinića?
Kako je moguće da nema ulice Džemala Bijedića najzaslužnijeg za razvoj Mostara i cijele Hercegovine, posebno njenog dijela naseljenog hrvatskim življem?
Gdje je ulica Gosta Radina koji podiže ili opravi već postojeći viseći most preko Neretve sredinom XV stoljeća?
Zar ne bi bilo lijepo kada bi ulica koja je 1945. godine nazvana po malo poznatom učesniku NOB-a Husi Masliću dobila ime “Ulica Radivoja Krivoušića” čiji se stećak nalazio, i još se nalazi, u neposrednoj blizini od sredine XIV stoljeća i jedini je sačuvani spomenik te vrste u gradskoj zoni Mostara. Time bi u kolektivnom sjećanju na najbolji način sačuvali period našeg srednjovjekovlja.
“Čija vlast toga i nazivi ulica” pravilo je koje, nažalost, važi u Mostaru posljednjih 140 godina. Trajna imena ulica čije nazive cijelo vrijeme ne mijenjaju trenutno vladajuće grupe ljudi pomogle bi izgrađivanju kolektivnog pamćenja i svijesti i doprinijele zajedničkom i ispravnom interpretiranju prošlosti našeg grada koji traje evo već pola milenija.
Ipak, treba se nadati da će doći vrijeme kad će mostarski historičari s obje strane našeg grada jednog dana zajednički sjesti, pa hladne glave, neopterećeni komunizmom i nacionalsocijalizmom, preimenovati nazive mostarskih ulica. Do tada vrijedi čekati.
Stav.ba
