Iza scene Faruk Kajtaz: Rehabilitizacija zločinaca i viktimizacija žrtava
Piše: Faruk Kajtaz
„Svježoj“ ministrici kulture i sporta u Vladi FBiH Sanji Vlaisavljević, nije trebalo dugo vremena da po svom ustoličenju na ovu važnu funkciju opet javno „zablista punim sjajem“.
Od ranije poznata po svojim kontraverznim stavovima i pokušajima da se Sarajevo pošto-poto predstavi kao nekakav „evropski Teheran“ i bastion lažne tolerancije – Vlaisavljevićka je samo uredno nastavila sa svojim podužim nizom skandaloznih izjava, zbog kojih se, najvjerovatnije – najvećim dijelom i dokopala atraktivne ministarske fotelje.
Njena komunikacija je sve samo ne suptilna. A što bi se moralo očekivati od jedne ministrice kulture. Ona javno komunicira u pravilu planski konfliktno, a što po formi više priliči nekakvom nadvikavanju argumentima u lokalnom frizeraju, nego ozbiljnom medijskom istupu jedne ministrice.
Kulture – pogotovo.
Nakon što je apsolvirala „probleme“ svinjetine i Djeda Mraza u Sarajevu, te na tome izgradila svoju disidentsku karijeru, njena javna misija nije ostala neprimjećena. I to ne samo u Sarajevu, već i u Mostaru! Tačnije u HDZ BiH i HNS BiH iz čijih je redova i kvota i predložena, te kasnije uredno imenovana za ministricu kulture i sporta u FBiH.
Sada kaže kako nije relevenatno!? da li je ili nije članica stranke Dragana Čovića, iako je jasno k’o dan da se bez podrške HDZ BiH vjerovatno ne bi dokopala ni pozicije nekakve službenice, a kamo li ministrice u Vladi FBiH.
Moramo razbiti jedan mit, oni koji kandidiraju svoje kandidate, ne moraju nužno biti članovi stranke, nego za one za koje se misli da će najbolje obnašati funkciju – zacvrkutala je nova ministarca kulture.
E sad’, kako u stvarnom svijetu sa privilegijama i ministarskom foteljom idu i neke obaveze prema predlagačima (koji misle i koji su prepoznali njen potencijal), Sanju Vlaisavljević, je dopalo da kako zna i umije brani određene političke narative. Pa i one koje nije tako-lako braniti…ali što se „mora“ – nije teško.
Sve ide u jednom paketu, pa su tako u BiH „ratovali svih protiv svih“, a u ovoj zemlji – eto „postoje i tri istine“.
Ipak, njen najveći biser u razgovoru za jednu regionalnu TV je bio stav da haškog osuđenika za najteže ratne zločine u Ahmićima – Darija Kordića „treba rehabilitirati“!? Ne…nije to Sanja izmislila sama iz svoje glave, već je samo ponovila manje-više istu stvar, koju je nešto ranije u sličnoj izrekla predsjednica FBiH Lidija Bradara!? I još neki čelnici HDZ BiH!
Nama tu ekscesa ili slučajno izgovorene riječi. Predugo to traje i predugo se realitivizira da bi bila tek puka slučajanost.
Lijep je to primjer ideološkog kontinuiteta i historijsko-političkog konstrakta u istupima iz iste političke grupacije. Dakle, ukoliko su ratni zločinci „naši“, onda ih se – ne samo može uredno i svečano dočekivati, nego čak i rehabilitirati!?
U ovom i sličnim slučajevima eventulano pravno „rehabilitiranje“ presuđenih ratnih zločinaca bi imalo karakter tek formalnog čina, jer su isti već uveliko „oprani do grijeha“ samim činom “svečanog prijema” uz prigodne osmijehe i bliceve foto aparata. I nasmijane zvaničnike.
Rehabilitacija o kojoj Vlaisavljević govori (da se ne lažemo) odavno se dogodila i sada se putem ovakvih izjava i stavova treba samo…prvo uvesti u javni prostor i legitimizirati, te zatim i formalno učiniti mogućom.
U povoljnom trenutku.
Sve u opštem planu relativizacije svega i svačega. I to ne radi „slobode govora“ ili nekakvih drugih „vrijednosti“…”odslužene kazne”, već zbog planskog zaborava i vođenja skoro iste politike „drugim sredstvima“.
