Skelić: Bolesna društva ne mogu rađati zdravu djecu, stižu grijesi…

Vrijeme kad sustižu grijesi, kaže u razgovoru za porrtal Radiosarajevo.ba prof. dr. Dženan Skelić redovni profesor za naučnu oblast psihologija i šef Katedre za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zenici nakon masakra u beogradskoj školi  “Vladislav Ribnikar”  u kojem je jučer ubijeno najmanje devet osoba, do čega osmero učenika.

Prema posljednjim informacijama još dvije žrtve su u kritičnom stanju.

Šta se, zapravo, dogodilo, kakve pouke možemo izvući iz ovog užasnog slučaja, zašto „poke“ izvlačimo tek kada se dogodi ovakav užas, ko je kriv, gdje se zakazalo, kakve generacije odgajaju društva u regiji, kako preduprijediti događaje profesor Skelić odgovara u intervjuu za portal Radiosarajevo.ba.

Radiosarajevo.ba: Profesore Sekiću, masakr u Beogradu usistinu je potresao sve u regiji. Ko je kriv? Da li se ovakav događaj mogao spriječiti?

Skelić: Desio se scenarij, kojem prečesto svjedočimo u Sjedinjenim američkim Državama (SAD). Šta je zajedničko, za ova naša podneblja i SAD? Ogromna količina dostupnog naoružanja, uz historijski gledano, intenzivan i kontinuirano njegovan kult oružja, kao i sveprisutan obrazac niveliranja vrijednosnog sustava, u smislu  postojanja izražene tendencije pozitivnog vrednovanja nasilja, odnosno razumijevanja i prihvatanja mogućnosti opravdanog, društveno prihvatljivog nasilja.

Zajednička karakteristika samim time je i proširen kult antiheroja, prisutan kao dominantan još od „Pulsa asfalta“ devedesetih, pa sve do bolesnih rijalitija sa kriminalcima, kao megazvijezdama, koji su preplavili medijski i javni prostor.

Balkanski postratni kontekst, generalno, pogoduje stvaranju klime nasilja, mržnje, agresivnosti, isključivosti i netolerancije, s ozbiljnim fokusom na zamjeni teza u historijskom i životnom kontekstu.

Odrastaju uz pogrešne uzore

Radiosarajevo.ba: O kojim primjerima možemo govoriti?

Skelić: Ovo je posebno evidentno na dva primjera. Prvi je amnestiranje vlastitih (novo)ratnih zločinaca s namjerom da ih se na svaki mogući način instalira u historijsko-kulturni narativ kao junake, nacionalne heroje, zaštitnike svetinja i povijesno religijske žrtve. Pazite, nedaleko od ove nesretne škole je mural Ratka Mladića, ratnog zločinca osuđenog za genocid u BiH!

Drugi je revizionistički odnos spram zločinačkih pokreta iz perioda Drugog svjetskog rata (WW II), pri čemu se ustaški, četnički, handžar i drugi fašistički koljački pokreti revitaliziraju u svjetlu tobožnjih pravih, dugo skrivanih „činjenica“ i proglašavaju historijskim pobjednicima, iako je više nego jasno da su bili na pogrešnoj strani povijesti i da se radi o zločincima.

Dakle dostupnost oružja uz kult oružja i nasilja, te zamjena vrijednosnog sistema, imaginarnim sustavom konstruiranim, kako bi se izbjeglo suočavanje s istinom i svojom negativnom povjesnom ulogom u njoj, dominantno su doprinijeli tome da naša mladost odrasta uz pogrešne uzore, sa pogrešnom percepcijom stvarnosti, međuljudskih uloga i odnosa, te obrascem svakodnevnog življenja koji sve relativizira i ostavlja iracionalnu mogućnost, da je svaka stvarnost vrednovana u kontekstu tumačenja, a ne svog stvarnog sadržaja.

Vidjeli smo iz dostupnih informacija, da je dječak, počinitelj, bio obučavan za baratanje i upotrebu vatrenog oružja, iako tek 13 godina star, da mu je oružje bilo dostupno. Takvo okruženje mu je  omogućio i održavao roditelj, što nam skreće pozornost na to da je odgojni momenat bio kontaminiran pogrešnim porukama, temeljen na bolesnim konstrukcijama i odnošenjima. Koji normalan roditelj bi dijete od 13 godina obučavao upotrebi vatrenog oružja i vodio ga redovno u streljanu, kako bi njegove vještine brusio?

Da li je 13-godišnjak pri tome struktura ličnosti obojena psihopatskim sadržajima, je pitanje na koje će odgovoriti vještačenje, ali je evidentno na osnovu postojećih informacija da je dječak iskazivao visoki stepen emocionalne hladnoće pri i nakon izvršenja, da je planirao u detalje, da nije pokazao grižnju savjest niti suosjećanje za žrtve, te da je moguće, kako je planiranje i izvršenje tekle u kontekstu informiranosti o činjenici da ne može biti krivično gonjen s obzirom na hronološku dob.

Ovakve karakteristike kod izvršitelja obično ukazuju na psihopatsku strukturu ličnosti, koja uz ovakvo, ka primjeni nasilja i agresivnoj dominaciji odgojno usmjereno okruženje, objašnjava nesretna ishodišta.

Radiosarajevo.ba: Ovdje se javlja i priča o vršnjačkom nasilju. Naime,  u javnosti se govori  i da je Kosta bio zlostavljan od strane vršnjaka.

Skelić: Da, postoji i priča, kako je dječak zlostavljan od strane vršnjaka. Bojim se da se takvim informacijama pokušava relativizirati krivnja. Znate, teško je prihvatiti da smo kao ljudi primarno sposobni za bezrazložno zlo, te uvijek tražimo neki motiv, koji bi bio dostatno snažan čin opravdanja ili barem ublažavanja nerazumnog i neobjašnjivog zla.

Taj čin relativiziranja nalazimo sveprisutnim u ljudskom društvu, a posebno nam je evidentan u narativima devedesetih, gdje smo “morali počiniti zločine, da bi se odbranili od istih”, gdje smo “morali napasti jer su nas htjeli napasti” i sl. Tako su “naši” zločinci umjesto silovatelja i koljača postali heroji a “njihovi” ostali sljedbenici iskonskog zla.

Recimo, da je dječak bio zlostavljan, ipak se postavlja pitanje zašto mu je bilo dostupno oružje i zašto je obučen da njime barata, te zašto je odlučio i planirao serijsko ubistvo, kad većina žrtava to ne radi? Zasigurno, da je ovdje riječ o ličnosti spremnoj i sposobnoj da počini to što je počinila, te da je sam proces planiranja u detalje, više nego očit dokaz da je djelo počinjeno svjesno i hladnokrvno. Kod dječaka je prisutan izražen perfekcionizam i organiziranost, što je evidentno i u procesu planiranja i izvršenja, a što je često karakteristika psihopatskih struktura.

Želim naglasiti da nije svaka psihopatska ličnost obavezno kriminogena, jer te osobe često zatičemo kao društveno uspješne, realizirane i produktivne jedinke, koje svoje devijantne crte ličnosti usmjeravaju u okvire društveno – prihvatljivog, te potencijal ne biva nikada upotrebljen na ozbiljnu štetu drugih. Dakle odgojni i iskustveni momenat će značajno odrediti u kojem pravcu će takva struktura usmjeriti svoje ambicije i aspiracije.

Radiosarajevo.ba: Kako prevenirati ovakve događaje?

Skelić: Kontrola dostupnosti oružja, veće prisustvo psiholoških interventnih timova te timova za krizne situacije, promjena vrijednosnog sistema, a prije svega plasirane slike dozvoljenog i prihvatljivog u javnom i medijskom prostoru.

Ne možemo opravdavati zločine, relativizirati zločine, slaviti kriminalce, praviti od delinkvenata megazvijezde i uzore, ukoliko hoćemo zdravo društvo. Treba imati svijest o tome da svako društveno djelovanje i zadani kriteriji i okviri određuju ishode u budućnosti i da jednom pušteni kerberi ne mogu biti kontrolirani.

Dakle, kad vi ubicu djece iz Prijedora proglasite herojem, onda budite svjesni toga da ličnost u razvoju nije u stanju da odvoji fakte onako kako vi to zamišljate, te da će pravilo generalizirati i izvan konteksta za koji je vama trebalo, kako bi zadovoljili trenutnu potrebu za relativiziranjem univerzalnih vrijednosti.

Moramo graditi zdravo društvo, a takvo društvo treba jasan i precizan sistem univerzalnih vrijednosti u svojim temeljima. Ne možete pravdati kriminal nacijom ili vjerom, ili zatvarati oči kad vam istina ne odgovara. Za sretnu budućnost neophodna je odgovornost i često ogromna žrtva.

Radiosarajevo.ba