Piše: Faruk Kajtaz
Nominalno to je privredni (gospodarski) mostarski Sajam. Sve je tu: hale, izlagači, popratni programi, „zemlja partner“ i još mnogo toga. Čak i previše za jedan Sajam „opšte prakse“. U ne baš velikom i industrijski važnom gradu.
U halama u kojima su se nekada gradili avion i halikopteri uz tadašanje najnovije tehnologije, a sada se godinama samo „razgledaju štandovi“.
Početkom proljeća se tako svake godine u Mostaru okupe mahom – jedni te isti izlagači. Bude i roštilja. Sve sa ciljem gospodarskog razvoja i novih kontakata. Pa, iako je privreda u prvom planu, nekako svaki Sajam ostane debelo u sjeni politike i političara. Kamere bilježe njihov svaki korak. Reporteri se javljaju s mjesta događaja uz uobičajan asortiman prigodinih i stotinama puta izrečenih fraza. Da se ostvarilo nešto od svih tih nadanja i dobrih Mostar bi odavno bio neka balkanska Silicijska dolina…
Cijela medijska strka i frka kreće i završava sa okupljanjem i prigodnim porukama političara. Spisak zvanica se uvijek uredno analizira. Ko je došao, a ko nije i zašto? Ove godine nije bilo Milorada Dodika, inače nekadašnjeg nezaobilaznog „zvaničnika“ u Mostaru. U prvom redu.
Formalno, nije mu se dolazilo, zbog Christiana Schmidta, čiji legitimitet uporno osporava. Kao, eto morao je sjediti do njega. Razlog se čini logičnim u svijetu Dodikove politike i običaja ponašanja, mada je Dodik znao ranije progutati slične stvari…pa je isto mogao i ovaj put…ali nije.
Moglo se fino urediti da se Dodik i Schmidt ni ne susretnu, ali se i od toga odustalo. Vjerovatno zbog prvih malih pukotina u još uvijek čvrstom, ali pomalo uzdrmanom savezu Mostara i Banja Luke. Možda baš i zbog Čovićevog insistiranja na Dodiku mrskom NATO savezu, ali i prozivanja predsjednika entitata RS od strane Zorana Milanovića.
Nešto se tu malo pobrkalo. Ili je Miletu samo sve “dojadilo”…
Da je Sajam, prije svega politički, pa tek onda privredni događaj vidljivo je iz vrlo naglašene političke prisutnosti. Čak i onih koji sa BiH, u ovom trenutku – nemaju neke velike veze.
Evo, recimo – Miroslav Lajčak. Šta je njega – zaduženog za pregovore Kosova i Srbije!? dovuklo na kratko u Mostar? Na Sajam. Nostalgija, zbog nekadašnje neuspješne misije Visokog predstavnika u BiH ili možda poruka na „mala vrata“ o „uvezivanju“ statusa buduće Zajednice srpskih opština (ZSO) na Kosovu o entiteta RS u BiH?
Šema je uvijek ista. Prvo se malo skokne do Sarajeva na neko prigodno slikanje…čisto da se kaže da se nije zaobilazio glavni grad, pa onda se ide „na noge“ Čoviću.
I to kao lideru udruge „HNS BiH“!?
I dok je Lajčak našao vremena da pred novu rundu važnih pregovora u Bruxellesu, ipak skokne i do Mostara!?, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić (Dragi Aco) je ovoga puta poslao tek svoju vjernu sjenu – premijerku Anu Brnabić, koja je samo robotski izrecitovala ono što joj je rečeno da kaže.
Da pohvali i izreklamira „Otvoreni Balkan“.
Reprezentacija „političkog Sarajeva“ je bila uobičajno skromna i svedena tek na trenutno prihvatljive koalicijske partnere. Vječitog optimistu bez nekog posebnog razloga…novog „OHR premijera“ FBiH Nermina Nikšića i Dinu Konakovića, koji se još uigrava na novoj poziciji. A nije košarka!
Ali je zato ekipa iz Zagreba, bila kao na vlastitom terenu predvođena premijerom Andrejom Plenkovićem. Kako i ne bi kada se, manje-više, sve dobilo što se tražilo od SAD i OHR-a pa se – eto trebalo to i dostojno proslaviti. Javnom manifestacijom otvorenog utjecaja u BiH. U Mostaru. Na sajmu. Uz Izrael kao novu „akviziciju“.
Osim spiska zvaničnika iz regije, te njihovih „poruka“ i odabir „zemalja partnera“ se čini vrlo zanimljivim, jer se isti gotovo „u dlaku“ uvijek poklapa sa vanjsko-političkim prioritetima i intersima Dragana Čovića!
Uostalom…proučite sami ovaj niz: Srbija, Hrvatska, Mađarska i sada Izrael! Pa sad’, nek’ neko kaže da je sve to samo „slučajnost“. Uz prigodne zastave.
Teško da je tako i to zbog planski provedbe dobro uštimane politike i slanja poruka.
Poruka umotanih u privredne inicijative i šareni sajamski ugođaj. Svijet širovanih javnih manifestacija, kojima se verificira novi politički kurs, dok zemlje koje pristanu na nešto tako javno iznose svoj stav da ih to zanima. Da su spremne da uskoče. Ili bolje reći da su već „u igri“.
Spremne sa neku novu – širu šemu i ko zna kakve interese. Ne nužno i ne samo – privredne.
Njih…možda i najmanje.
