Prije 20 godina u Potočarima ukopane prve žrtve srebreničkog Genocida

U julu 1995. godine zaštićena zona UN-a Srebrenica pala je u ruke vojske i policije Republike Srpske, nakon čega je nad Bošnjacima počinjen genocid. Više od osam hiljada dječaka i muškaraca ubijeno je na najsvirepiji način, a žene i djeca transportirane su iz Potočara autobusima na teritorij pod kontrolom Armije RBiH.

Kako je postajalo izvjesnije da veliki broj muškaraca koji su krenuli prema slobodnoj teritoriji neće doći preko šume, sve se više počelo pričati o masovnim grobnicama i genocidu, a samim tim i o prvim obilježavanjima i okupljanjima preživjelih žrtava.

Prvo obilježavanja srebreničkog genocida desilo se 11. jula 1997. godine u mjestu Ravne kod Kladnja pod sloganom “Ne zaboravimo mrtve, mislimo na žive”. U prisustvu više od 3.000 ljudi klanjana je dženaza za sve žrtve. Dženazu je predvodio tadašnji reisul-ulema Mustafa‑efendija Cerić. Iste godine, preživjeli građani Srebrenice posjetili su Nezuk, naselje na nekadašnjoj slobodnoj teritoriji i prvo mjesto u koje su stigli Srebrenčani koji su se probili iz okruženja.

Godinu dana poslije, obilježavanje je održano u Sportskoj dvorani Mejdan u Tuzli, gdje je više od 5.000 žena Srebrenice tražilo krivce za genocid. Ovo tragično okupljanje održano je pod motom “Ako nema živih, nema ni Dejtona”.

Obilježavanje treće godišnjice proširilo se na više gradova u Bosni i Hercegovini pod sloganom “Ko nas je izdao”, a organizirane su i posjete mezarjima u Boriću, Golom brijegu u Tuzli, Sarajevu, Živinicama, kao i komemorativnim centrima u Tuzli i Visokom, u kojima se i danas nalaze posmrtni ostaci ekshumiranih a još nepokopanih Srebreničana.

Četvrta godišnjice genocida obilježena je ispred kapije bivše Fabrike akumulatora u Potočarima u kojoj su Srebrenčani bili zatočeni, a muškarci od 12 do 80 godina odvajani od žena i odvođeni na strijeljanje. Tu je klanjana još jedna dženaza.

Skup u Potočarima bio je isključivo vjerskog karaktera, a jedini govor posvećen srebreničkoj tragediji održao je dan ranije u Sarajevu tadašnji visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovini Wolfgang Petrich, otvorivši tim povodom izložbu ručnih radova žena Srebrenice.

Nedugo zatim, 25. oktobra 2000. godine, odlukom visokog predstavnika, određena je lokacija u Potočarima za mezarje i spomen-obilježje za žrtve genocida, a 10. maja 2001. godine, također odlukom Wolfganga Petritscha, osniva se Fondacija “Srebrenica-Potočari”, ustanovljena kao neprofitna organizacija koja ima za cilj izgraditi i održavati kompleks u znak sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici iz 1995. godine.

Peto obilježavanje održano je u Potočarima 2001. godine na lokalitetu na kojem će biti ukopavane identificirane žrtve. Tada je, nakon klanjanja podne-namaza, proučena dova i postavljen kamen temeljac za gradnju Memorijalnog centra. Osim vjerskog obreda, 11. jula 2001. postavljen je nišan s tekstom dove proučene prethodne godine u Potočarima, koji je ujedno označio početak gradnje Memorijalnog centra Potočari.

Naredna godišnjica srebreničkog zločina obilježena je na istoj lokaciji.

Uredbom visokog predstavnika Paddyja Ashdowna od 25. marta 2003. godine utvrđeno je da “Fabrika akumulatora, zgrada koju je holandski bataljon koristio kao svoje sjedište 1994. i 1995. godine, treba pripasti Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine”.

Memorijalni centar zvanično je otvorio bivši američki predsjednik Bill Clinton 20. septembra 2003. godine.

Prva kolektivna dženaza u Memorijalnom centru u Potočarima obavljena je 31. marta 2003. godine, kada je u tri faze ukopano gotovo hiljadu žrtava, tačnije 969.

Memorijalni kompleks sastoji se iz dva dijela. Prvi je dio sakralni, u kojem se ukopavaju posmrtni ostaci identificiranih osoba. Drugi dio Memorijalnog kompleksa zauzima površinu od 120.000 kvadratnih metara, a to je bivša Fabrika akumulatora Srebrenica. U okviru ove fabrike smješteni su spomen-soba, multimedijalna soba i arhiva, te muzej holandskog bataljona sa stalnom postavkom fotografija i eksponata.

Žrtve potječu iz različitih općina, a najviše ih je s područja Srebrenice, Bratunca, Vlasenice, Zvornika i Milića. Žrtve genocida pronađene su na 150 različitih lokaliteta, od čega je riječ o 77 masovnih grobnica. Najmlađa do sada ukopana žrtva u Potočarima bilo je novorođenče, djevojčica Fatima Muhić, a najstarija nana Šaha Izmirlić, rođena 1901. godine.

Stav