foto: pixabay
Piše: Mirjana Kapetanović
Allahu dragi odlaze u Ramazanu
Sinoć nakon akšam namaza svoju dobru dušu predala je Allahu milosnom, samilosnom, vrijedna, strpljiva, dobra žena Fata Špago, rođena u rodu Maksumića. Devedesetčetiri godine da živi na ovom dunjaluku odredio joj Allah, a ona živjela onako kako je znala i kako je bilo ispravno, s vjerom, pošteno, strpljivo i u dobru i u nevolji, dobra žena, dobra majka, nježna nena, najbolja komšinica i naša sugrađanka. Obraza ne sušim danas, a mrzim kad mi kažu, neka, što plačeš, pa naživila se, hejjj 94 godine… Kao da su godine važne, one su samo broj, život i vrijednost čovjeka je ono što se stavi između udaha i izdaha, kao da je važno koliko je to između. Fata je meni bila važna, nama, mojoj obitelji, svima nama ponaosob, prebiram to danas u svojoj samoći i čudim se kako nas dragi Bog stavi u vezu s nekim, pomislili bi neshvatljivu, a samo Bogu jasnu, jer samo ON vidi širu sliku, mi smo kamenčići koje poslušno gradimo Njegov mozaik.
Poslušajte ovu čudnu priču.
Bili smo komšije, na Radavi i Koloniji, dobre, oni koji se paze u dobru i zlu. Moja majka je šila Fati i njenoj djeci, a kasnije i Fata šila, naučila, kao što je onako vrijedna svašta znala raditi, pa joj nisu trebale usluge moje mame, ali prijateljstvo ostade. Moj pokojni otac Stevan i njen muž Mumin, rahmet mu duši, radili zajedno u pravnoj službi u Igmanu, drugari, zafrkanti od formata, a vrijedni i sposobni u svom poslu, zajedno su obišli svako selo u konjičkom kraju dijelili pomoć i kredite za gradnju i popravak kuća potrebitih. Iz tog perioda nastade čvrsto prijateljstvo mog Stevana i Mumina Špage. Opet, Mumin i Fata imali sina Nedžada, veliki je moj jaran bio, iako smo išli u različite škole, nekako smo se stalno sretali na nekim društvenim aktivnostima, aktivan bio on, a i ja, a negdje su nam se duhovitosti prepoznavale, pa smo se rado družili. Sedmdesetidruge godine u Konjic doseli moj muž Adem, tada mi je bio profesor u Ekonomskoj školi. Kod Mumina velika, nova kuća, hercegovačke veze, gdje svi svakoga znaju, makar Adem bio Počiteljac, a Špage Ljubušaci, kako god, Adem kod njih postade prvo podstanar, a onda gotovo član obitelji. Fata mu onako prnjavom na hrani kuhala, izmišljala, pa ga čekala do sitnih sati, lolu jednog i bekriju, da mu grije večeru, ne smije on jesti hladno. Tu mi ga i razmazila preko svake mjere. Kada je Adem kao momak dobio stančić, Fata preuze da sve uređuje i kupuje što trebam sav namještaj ona izabrala. I tu ga razmazila. Onda dođoh ja nakon udaje u tu preurednu kutijicu od stana, bogme me truda koštalo da zadržim standarde čistoće i urednosti koje je draga Fata postavila. I nikada nisam ugodila mom đuvegiji sa punjenim paprikama i jajima na Fatin način. Išla i da je pitam kako to ona kuha, a ona se smije, ma bona kako, kako se i pravi, ne naučih, džaba je. Naučila me kako se pravi piletina sa roštilja, kako se odgajaju najljepše ljubičice i minđušice i kako se stavljaju zavjese na komplikovanu karnižu. Svašta me naučila. I baklavu najbolju na svijetu koju nam donese kad nam se sin rodi i gomilu poklona. Eno žute tepsije gotovo 45 godina još kod mene, zaista u njoj bude najbolja baklava.
Kada je Edvin pošao u školu, prolazio je pored njene kuće, a ona izlazila da ga pozdravi, doturi neki slatkiš i pomazi, voljela ga „ćaćeško isti“ govorila bi, a to je velika stvar.
Djeca rasla, vrijeme gazilo, letilo. Trčimo, radimo, svak za svojim poslom. Otvorimo radnju na Musalli moja djeca i ja, a pored nas Nedžad. Malo radimo, kad ugrabimo vremena kahvenišemo i opet se smijemo kao kada smo bili mladi. Humori nam se slažu. Sve do onog dana kada je otišao za svojim prerano od Allaha uzetim sinom na put bez povratka. Plakala sam za njima kao i danas za njegovom majkom.
Onda prođe neko vrijeme, sin dođe kod mene, kaže majko, ja bih se ženio. Srce mi poskoči od sreće. Izvadi kutijicu od pliša, kaže, poželi mi sreću majko, idem da je isprosim ako me bude htjela. Sjedim i Bogu se molim, kad njih dvoje sretni i nasmijani bahnuše na vrata, pristala je majko, moja Dija, udat će se za mene. Plačem od sreće i sve ovo kroz glavu prolijeće i zahvaljujem se Bogu što nas, kamenčiće složi u ovu divnu sliku, mozaik života, koji niko osim Njega ne bi mogao ovako složiti.Dočekala je naša Fata da isprati svoju unuku Dijanu i preda je Ademovom sinu Edvinu, onom malom kojeg je sačekivala iz škole a isti ćaćeško. Radovala im se svih ovih godina kada bi dolazili da je obiđu, zadnji put prije nekoliko dana.
Sutra će naša draga Fata preko ruku dobrih Konjičana koji su je voljeli i poštovali, možda eto nisu ni znali da je Ljubušanka, nego je srasla za ovaj grad, Neretvu i njenu Vardu, otići na zadnje putovanje, lijepo proživjevši svoj dugi vijek. U kabur će je spustiti njen voljeni zet, sudbinom određen.
ALLAH RAHMETILE DOBRA DUŠO, DOBRI LJUDI ODLAZE NA AHIRET U MJESECU RAMAZANU.
MIRJANA KAPETANOVIĆ
