“Najbolji razlog za provesti vrijeme s djecom je da je to najbolji način da se podsjetiš na neusporedive radosti snijega.”
Prvi vikend u ožujku bio je rezerviran za naše male planinare i zimski vikend-kamp na Munici.
Na kampu je sudjelovalo 10 djece od 8 do 12 godina. Polazak je bio ispred stadiona u 6 i 30 gdje su se okupile male, pospane glavice i uzbuđeni roditelji, oni možda i više od same djece koja su razmišljala što im je trebalo to rano buđenje na dan bez škole.
Dolazak na Blidinje donio je zanimljivo otkriće da kombijem ne možemo doći do ispred same planinarske kuće, a pokušaj je završio zapadanjem u snijeg. Kombi u snijegu, zajedničko guranje istog uz pjesmicu „Kad se male ruke slože“, sve nas je upozoravalo da je pred nama jedna filmska avantura. Planinarsko nepisano pravilo kaže „Svaki kilometar u snijegu je dva kilometra“, za djecu je to pet kilometara. Put od kombija do Munike trajao je gotovo cijeli sat. Ali vrijedilo je, dolazak ispred naše male drvene kućice, okružene netaknutim pokrivačem čistog, bijelog snijega, pokrivenog krova, uspavana, ali topla, primila nas je pod svoje, brzo nas zagrijala i utoplila. Odmah nakon što smo ostavili stvari, sva djeca su istrčala na snijeg, dok su se oni grudali, kotrljali niz snježne padine, Muniku je zagrijavalo pucketanje vatre i miris rižota s piletinom i tikvicama koji se kuhao za ručak. Dok su Ivana i Ana spremale ručak, Tica je s naših 10 malih, spremnih planinara pripremao bunkere za grudanje, gradio iglu, pravio staze za spuštanje „pičiguzom“ (još uvijek nismo otkrili prvi naziv tog zanimljivog zimskog rekvizita). Nakon ručka i kratkog grijanja u drvenoj, toploj Munici javilo se prvo pitanje „A kada možemo opet vani?“, znali smo da su sada spremni za puno više od grudanja. Prvo su se upoznali s izgledom zimske planinarske opreme. Krplje, dereze, turno skije, cepin i dr. A onda smo se zaputili prema vidikovcu. Tišina i mir koji snijeg donosi prirodi odjednom je bio razbijen gromoglasnim smijehom djece, vikom, skakom, bacanjem u netaknute, paperjaste oblake snijega, kolutanje po istom, skrivanje iza stabala i dočekivanje onih iza. Nekako, čini mi se da su najčešća meta grudvi iz nekog razloga bili vodiči. Po povratku iz prve planinarske šetnje, zajedno smo spremili večeru i voćnu salatu. Dok su nam čarape i ostala oprema visjela iznad glava i sušila se, hladna voćna salata vratila nam je energiju, vitamine i hidrataciju, te nas je osvježila nakon napornog dana. Tica nam je održao predavanja o planinarenju u zimskim uvjetima i opremi, a iza toga smo igrali kviz. Tek je 20h, ali Munikom se čuju tihi, prigušeni glasovi koje prekida povremeno zijevanje. Vrijeme je za spavanje. Ivana nam čita prigodnu i svima dragu knjigu Vlak u snijegu, vrlo rano Munikom je zavladala potpuna tišina…
Dan drugi: Posebna je čar buđenja u planinarskoj kući Munika dok je vani sve okruženo snijegom. Dok miris kave ispunja prizemlje, počinju pripreme za doručak, jaja i hrenovke, kao u najboljem hotelu. Dječica se polako ustaju uzbuđena zbog novog dana, neki naspavani i odmorni, neki, pak nisu toliko uživali u prvom iskustvu spavanja u vrećama. Nakon doručka, spremili smo se opet u zimsku opremu i planinarskim putem krenuli od Munike prema skijaškoj stazi:
Naše sanjke jure,
Smijeh je već neizostavni dio našeg druženja.
Uživamo u svakom trenutku ovog prkosnog sunca
koje početak ožujka istresa iz rukava
da pokaže zimi da je bilo dosta.
No, kraljica se zima ne da, prkosi i ona.
A nama taj spoj prkosnog početka proljeća i zima baš odgovara.
Zaboravljamo na sve dok nogama tjeramo sanjke
da nas voze u avanturu,
Malo težih nogu vraćamo se ponovno na vrh,
ali sve je lakše kad znamo kakva nas zabava čeka
opet i
opet..
Snijeg nam je na stazi nudio i druge mogućnosti, pa je tu bilo i još grudanja i izrasli su mnogi novi snjegovići. Kako ne bismo ostali gladni, pojeli smo i slasne sendviče te se ponovno vratili na pobjedničku aktivnost tog dana – sanjkanje. Na povratku u Muniku dočekao nas je već skuhani grah, a nakon ručka zajedno smo uživali u vrućoj čokoladi kako bismo upotpunili zimski ugođaj.
Stvari smo ovaj put u povratku puno lakše odnijeli do kombija, nego pri dolasku. Valjda smo sada postali iskusni zimski planinari.
Vožnja u kombiju s Ticom kao vozačem uvijek je posebno pamtljivo iskustvo. Pjesma, smijeh i nova prijateljstva ostat će kao uspomena s ovog zimskog kampa…
Blidinje.NET/HPD Prenj 1933.
