Staljin je svoje goste otpustio u zoru. Popio je previše, kao i obično dugih večeri u svojoj dači u Kuncevu, na periferiji Moskve. Georgi Malenkov, premijer i Lavrenti Berija, bivši šef sigurnosnih službi, otišli su zajedno u jednoj limuzini, Nikita Hruščov i Nikolaj Bulganjin u drugoj. Njih četvorica činili su Staljinovu kliku, njegov najuži krug.
Slijedećeg jutra, 1. marta, osoblje dače bilo je iznenađeno što njihov šef nije obavio uobičajeni poziv na interni telefon. Kako je dan odmicao, njegova je šutnja uznemiravala stražare i sluge. Bilo im je zabranjeno ulaziti u Staljinove sobe bez dopuštenja, ali u jedanaest sati navečer jedan od njegovih tjelohranitelja skupio je hrabrost i ušao u spavaću sobu. Čovjek od čelika ležao je na podu, u pidžami, polusvjestan i upišan.
Staljinu je hitno trebao liječnik. Međutim, niko ga nije mogao pregledati bez ovlaštenja. Od Kunceva telefonska komunikacija išla je hijerarhijski gore sve dok nije stigla do Maljenkova. Dodao je lopticu Beriji, koji je samo nazvao daču i naredio svom osoblju da ono što se dogodilo drži u tajnosti. Bulganjin i Hruščov također su čuli za incident te noći, ali niko nije odmah otišao pomoći svom šefu.
U rano jutro 2. marta Berija i Malenkov otišli su u Kuncevo. Staljin se odmarao na kauču i, iako je bilo očito da ga nešto ozbiljno boli, vidjevši ga kako spava, obojica su umanjili značaj događaja, uvjeravajući da on mirno počiva i prekorili osoblje zbog njihove pretjerane revnosti.
Na insistiranje čuvara zbog ozbiljnosti pacijenta već ujutro su se vratili s timom liječnika. Među njima nije bilo Jevreja, ali su svi bili jednako pod sumnjom još sedmicama prije nego što je štampa razotkrila “zavjeru bijelih mantila”, navodnu zavjeru liječnika, većinom jevrejskog porijekla, optuženih da su svoje tretmane koristili za ubijanje visokih zvaničnika.
Pritisak i strah s kojim je taj tim radio bili su ogromni. Prve pretrage ukazale su na moždani udar. Pacijent je ostao bez svijesti, s paraliziranim desnim dijelom tijela. Teško je disao, imao stalne aritmije i vrlo visok tlak.
Kako bi se to smanjilo, na njega su stavljene pijavice. Staljinova kći Svetlana i njezin brat Vasili stigli su tog jutra u daču Kuncevo, ubrzo pretvorenu u savršeno opremljenu malu bolnicu, s liječnicima koji su neumorno ispitivali pacijenta, dok su drugi, u stalnoj konklavi, proučavali kako ga održati na životu.
Sutradan, kada su Berija i Malenkov tražili prognozu, dobili su potvrdu da je kraj neizbježan. Radio Moskva je 4. marta prvi put izvijestila o Staljinovoj situaciji. Do tada je njegovo okruženje razradilo podjelu vlasti.
Nakon sati agonije, Staljin je umro malo prije 22:00 sata, 5. marta 1953. okružen sinovima i sovjetskim vodstvom. Imao je 73 godine. Bol i šok proširili su se iz Kunceva u ostatak zemlje kada je vijest objavljena. Tokom tri dana koliko je tijelo pokojnika bilo izloženo, na hiljade mu je ljudi došlo odati počast.
U međuvremenu, članovi Centralnog komiteta, Vijeća ministara i Vrhovnog sovjeta prihvatili su novo vodstvo zemlje.
Obdukcioni tim je potvrdio da je Staljin umro od moždanog udara uzrokovanog hipertenzijom i arteriosklerozom. Ubrzo je službena verzija dovedena u pitanje i pojavili su se alternativni prikazi, poput onog koji je tvrdio da je srčani udar odveo Staljina u grob nakon burne svađe sa oficirima koji su bili na rubu pobune.
No, postoje detalji o tome što se događalo tih martovskih dana, u tada objavljenim informacijama i svjedočanstvima nekih protagonista koji su potaknuli sumnje da se kovala urota da se Staljina otruje.
Oni koji brane teoriju zavjere kao dokaz navode gotovo dvanaest sati koje je Staljin proveo bez medicinske pomoći. Takvo dugo odgađanje, tvrde oni, moglo je biti samo namjeran čin da se ubrza smrt za koju se znalo da je izvjesna, ili odluka temeljena na uvjerenju da će smrt biti trenutna i da nije bilo žurbe da se dovedu liječnici.
Postoje, međutim, i druge verzije utemeljene na teorijama zavjere. Vijest o Staljinovoj bolesti vjerojatno je ubrzala borbu za naslijeđe između njegovih najbližih saradnika i, umjesto da pomognu umirućem šefu, odlučili su djelovati kako bi osigurali svoje pozicije u vlasti.
Također je moguće pomisliti da je “zavjera bijelih mantila” uticala na njihovu odluku, te su odugovlačili zbog straha i sumnje o posljedicama odvođenja liječnika u Kuncevo ako se Staljin oporavi. Svi su bili svjesni kako bi Staljina njegova sumnjičavost i paranoja mogle navesti da protumači liječničku pomoć kao manevar za njegovo uklanjanje.
Staljin je imao mnogo neprijatelja. No, oni koji su ga mogli napasti, otrovati ili nekoga na to navesti sveli su se na njegovo najbliže okruženje, četvorku koja je zajedno s njim večerala u Kuncevu.
Jesu li ti ljudi imali razloga da ga ubiju? Naravno. Od kraja 1952. Staljin je predstavljao prijetnju njihovom političkom opstanku, budući da je najavio temeljito preuređenje organa vlasti kako bi se u vodstvo zemlje uključila nova krv.
Staljin je iskoristio slučaj navodne medicinske zavjere da optuži sigurnosne službe za nemar jer ga nisu spriječile. U stvarnosti, optužnica je ukazivala na Beriju što je otvaralo put da ga se optuži za urotu. Bilo je samo pitanje vremena kada će Staljin uništiti svog bliskog saradnika.
Za one koji tvrde da je urota postojala, Lavrenti Beria je bio najbolji kandidat da je skuje. Bio je nemilosrdan, krvoločan, ambiciozan i, što je najvažnije, kao bivši šef tajnih službi, imao je pristup sredstvima i ljudstvu da ga pogubi. Druge naznake također idu u prilog takvim tezama. Čini se da je Berija stajao iza zamjene ključnih ljudi u Staljinovom ličnom sigurnosnom sistemu nekoliko mjeseci prije njegove smrti. To je moglo značiti da se učini buduću žrtvu nezaštićenom ili da se potencijalnog trovača uvelo u njegovo blisko okruženje.
S druge strane, Berijino ponašanje tokom Staljinovih posljednjih sati bilo je ponašanje nekoga ko želi njegovu smrt. Svetlana u svojim memoarima navodi da se tih dana “ponašao gotovo nedolično”. Godinama kasnije, Vjačeslav Molotov, još jedan bliski Staljinov saradnik, rekao je da se Berija hvalio kako ga je ubio. Međutim, ono što je sigurno jeste da je, kada je uhapšen nakon što je izgubio bitku za vlast s Hruščovom, optužen za brojne zločine ali ne i za ubistvo Staljina.
Godine 2003. historičari Jonathan Brent i Vladimir Naumov pokrenuli su raspravu sugerirajući da je Berija, uz Hruščovljevo saučesništvo, otrovao Staljina varfarinom, smrtonosnim antikoagulansom u velikim dozama, koji se također koristio kao otrov za štakore. Tvrdili su da je, budući da je droga bez boje i okusa, mogla proći nezapaženo otopljena u pićima posljednje večeri u dači.
Brent i Naumov došli su do zaključka o trovanju prateći trag povraćanja krvi zabilježenog u izvještaju koji su pripremili liječnici koji su liječili Staljina. Povraćanje je impliciralo gastrointestinalno krvarenje, a to je mogla biti samo posljedica trovanja varfarinom. Oba autora vjerovala su da su pronašla konačan dokaz koji potvrđuje teoriju zavjere.
Počevši od 2011. godine, kada su objavljeni rezultati Staljinove obdukcije, razni liječnici su se uključili u raspravu a mnogi su podržali teoriju Brenta i Naumova. Samtarli su da je trovanje antikoagulansima najvjerojatniji uzrok krvarenja koje je detaljno opisano u autopsiji.
Međutim, 2019. patolozi sa Sveučilišta Ohio isključili su varfarin i opravdali krvarenje kao rezultat dugog vremena između moždanog udara i smrti, kao što je već zabilježeno u različitim kliničkim slučajevima. Prema patolozima, Staljin nije bio otrovan, nego je umro, kako su Sovjeti potvrdili na njegov dan, od snažnog moždanog udara.
