Hrvatsku već danima potresa skandal nakon što je gradonačelnik Pule zabranio koncert na kojem su narednog mjeseca trebali pjevati Duško Kuliš, Dragan Kojić, Ana Bekuta i Zorana Mićanović.
Filip Zoričić obrazložio je svoj potez riječima da “želi čuvati identitet građanske, europske i mediteranske Pule“. Pokušaj da se koncert preseli u Osijek nije uspio. Iz sličnih razloga.
U polemiku vezanu za ovaj slučaj nema ko se nije uključio – od pjevača, do političara, novinara…
Dakle, da li je moguće da se zabrane ovakve vrste dešavaju u zemlji članici Evropske unije, gdje pravo izbora ne bi smjelo biti dovedeno u pitanje?
Da li neko u 21. stoljeću uopće može povjerovati da se zabranama nešto može postići? Obično kad bi djevojci ili mladiću branili vezu, njihova ljubav bivala bi jača.
U nemoći da se mijenjaju suštinske stvari, poseže se za zabranom koncerta koji ne bi nanio nikakvu štetu, ali ni napravio dobro ni onima koji slušaju tu vrstu muzike, ni bilo kome drugom.
Ne dešavaju se ovakve apsurdne stvari samo u Hrvatskoj. Naprotiv, cijeli region je nevjerovatan rasadnik nepotrebnih, nesuvislih, zašto ne reći, glupih poteza i sve neodoljivo podsjeća na atmosferu iz autobusa u kultnom filmu „Ko to tamo peva“.
A djelo Slobodana Šijana i Dušana Kovačevića je alegorija o malograđanskom licemjerju koje na ovim prostorima sija u punom sjaju. A sve se dešavalo u osvit Drugog svjetskog rata. Gluho bilo.
