Počelo je drugo polugodište u osnovnim i srednjim školama. Nakon gotovo jednomjesečnog odmora učenici će ponovo sjesti u svoje đačke klupe. Nažalost, u mnogim školama, a neke od njih su imale i po nekoliko stotina đaka, školska zvona su ugašena. Škole su ostale bez đaka. Ostale su samo prazne klupe i hladni zidovi razreda. Jedna je od njih i u živopisnom selu Jasenik kod Konjica. Tamošnja osnovna škola nekad je imala i više od tri stotine đaka, a dvoje posljednjih učenika bilo je 2019. godine.
U historiju ove škole kao posljednji đaci upisani su Nedim Kozić i Šejla Radmanić. Zajedno s njima, u historiju je otišao i profesor razredne nastave Dženaid Nezirević kao posljednji prosvjetni radnik u ovoj školi. Ovoj su školi gravitirala sela mjesne zajednice Jasenik: Jasenik, Bare i Požetva, a od petog do osmog razreda i Plavuzi, Crni Vrh i Sreće, te okolna mjesta iz mjesnih zajednica Džanići i Solakova Kula. Kad je podignuta centralna osnovna škola u Parsovićima, neka sela iz nabrojanih mjesnih zajednica su išla u nju, a škola u Jasenika postala je njeno područno odjeljenje i puna osnovna škola trajala je dok je bilo djece.
O svom službovanju u osnovnoj školi Jasenik Sead Hakalović kaže: „U onaj starinski vakat, kako ga priučeni reformatori nazvaše – jednoumlje, praksa je bila da mladi nastavni kadar zasniva radni odnos u terenskim školama, a zatim sa skupljanjem iskustva i godina provedenih na periferiji, približava se ili dolazi u grad. Tako ti ja kao nepotpuni dvadesetočetverogodišnjak dobijem zaposlenje stalnog radnika, nastavnika, u OŠ Ramski odred Parsovići, danas JU OŠ Parsovići, i to područno odjeljenje ili područna škola Jasenik. U nedjelju, 1. 2. 1987. godine spakujem stvari na autobus i put za Jasenik. U busu po opisima prepoznam nastavnika Hamzu i nastavnicu Hatidžu, upoznasmo se, ali na našu nesreću, bus zbog snijega i leda nije išao dalje od Srijanskog mosta u Džanićima.
Prosvjetna trojka je krenula pješaka prema odrednici za koju sam samo znao da se zove Jasenik. Na drvenom mostu prije Kragulje, mostu na Plavuškom potoku, odmorili smo. Iz teške, žute putne torbe izvadio sam čokoladu Samo ti, otpakovao je i podijelio, od omota čokolade gdje je pisalo Samo ti rukom sam iskidao i napravio oblik srca, te ga pustio u rijeku i gledao za njim dok se voda Plavuškog potoka nije ulila u mutnu Neretvicu. Krećemo dalje, koraci postaju sve kraći i teži i penjemo se na Golu kosu, kada se moje oči prvi put susreću sa Jasenikom. Za nepuna pola sata prtinom u snijegu ulazimo u Jasenik, zaseok Radmaniće, u kuću čestitog domaćina, penzionisanog efendije Vehbije Radmanića, rahmet mu duši. To je bila moja odrednica i moja adresa za naredne nepune tri godine. Domaćinski, ljudski i roditeljski prijem kod Vehbije i njegove porodice bila mi je snaga kojom sam savladavao sve ostale probleme. Sutradan, ponedjeljak, 2. 2. 1987. godine, preko Pribreška stižem na svoje radno mjesto, gdje osim mene radi još sedam radnika, pet nastavnika i dva radnika na održavanju čistoće u školi. Nastavu u navedenoj školskoj 1986/87. godini pohađa 122 učenika od prvog do osmog razreda, raspoređenih u dva odjeljenja razredne nastave, i četiri odjeljenja predmetne nastave.“
U vrijeme kad je jasenička škola vrvjela od đaka, nastavu u njoj pohađala je i Ivanka Marjanović s Požetve. Ona je osamdesetih godina prošloga stoljeća od kuće do škole pješačila četiri kilometra i bila sretna. Ona danas živi u Hrvatskoj i kad joj se ukaže prilika navrati u rodnu Požetvu i Jasenik. Na jednom od tih dolazaka saznala je da je njena škola ostala bez đaka. Rezignirano, s dosta sjete, prokomentarisala je: „Tužno, tužno. Žalosno je da u razredima u kojima je nekada bilo i po 36 učenika, te ukupno u školi preko 300 učenika, sada klupe prazne stoje. Evo ja sada živim u Opatiji i svaki put kad mogu dođem ovdje jer je prekrasno. Ovdje je prekrasna priroda, zrak, ljudi, sve. Moj zavičaj je najljepši.“
Ferida Ćosić-Kozić: „I ja se s nostalgijom sjećam naše škole sedamdesetih i osamdesetih godina, kad je u njoj bilo puno đaka. Danas s porodicom živim u Mostaru i, kad dođem u posjetu rodnom Jaseniku, s tugom u očima pogledam u zgradu naše škole koja bez đaka sablasno djeluje. Ponekad sa mnom dođe i unuk iz Blagaja kod Mostara. Pričam mu o vremenu kad sam bila njegovih godina i bila đak škole koja trenutno nema đaka.“
Slično razmišlja i Himzo Perva, danas stanovnik Sarajeva, koji je gotovo čitav radni vijek proveo u Libiji kao inžinjer u tamošnjoj naftnoj industriji. „Živo se sjećam mog učitelja rahmetli Mehe Lepare i drugih učitelja i nastavnika. Životni i poslovni putevi su me odveli čak u Afriku. Prilikom godišnjih odmora navraćao sam u Jasenik i bio svjedokom vremena kad je škola bila ispunjena velikim brojem đaka, a danas je pusta i bez školskog zvona.“
Njeni učenici nastavljali su srednje školovanje u Konjicu, Mostaru, Sarajevu. Mnogi su izrasli u ugledne intelektualce. Među njima su doktori nauka, univerzitetski i srednjoškolski profesori, ljekari, inženjeri, novinari, hodže i fratri. Neki od imama obnašali su funkciju glavnih imama medžlisa Islamske zajednice (rahmetli Mesud ef. Ćosić), a jedan od katoličkih svećenika (Pero Sudar) je bio je i biskup…
Zahvaljujući ovoj školi, Mjesna zajednica Jasenik može biti ponosna na kadrove i intelektualce općenito koji su početno obrazovanje u njoj stjecali.
Sedamdesetih godina počelo je odseljavanje ljudi iz jaseničke mjesne zajednice. Mlađi su trbuhom za kruhom odlazili u zemlje Zapadne Evrope, a neke su bošnjačke porodice odselile u Konjic, Sarajevo, Mostar, a hrvatske i u Slavoniju, Zagreb… U svojoj historiji Jasenik je najviše stanovnika imao 1981. godine. Tad je u njemu živjelo 549 stanovnika, od toga 85 posto Bošnjaka, 13,84 posto Hrvata, te 1 posto Jugoslavena. U Crnom Vrhu 1981. bio je 181 stanovnik, na Barama 232, na Požetvi 121 i u Plavuzima 112 stanovnika. Ukupno je u mjesnoj zajednici Jasenik živjelo gotovo 1.200 stanovnika. Nažalost, u Crnom Vrhu i Plavuzima danas nema niti jedan stanovnik, a i u drugim mjestima mnogo manje nego 1981. godine.
Ljudi su odlazili zbog loših puteva i druge infrastrukture, te nedovoljne brige ranije lokalne zajednice da više uradi na razvoju rubnih mjesnih zajednica. Danas Jasenik ima asfaltirane ulice, vodovod, telefoniju, uličnu rasvjetu. Nažalost, sve manje stanovnika. Područje mjesne zajednice Jasenik graniči s teritorijom općina Prozor, Gornji Vakuf, Fojnica i Kreševo. Na njemu se nalaze rudni resursi (pirofilit, kvarc, barit, bakar, živa), šumsko i vodeno blago, te odlični uslovi za ratarstvo, voćarstvo, stočarstvo. Postoje, također, i dobri uslovi za seoski turizam, jer se iznad ovih sela nalazi Zec-planina, jedna od najljepših bh. planina.
Ona se, nažalost, nikad nije dovoljno predstavila putem turističkih mapa i razglednica, niti je na njoj izgrađen ijedan turistički objekat. Idealna je za zimske sportove i ljetne pripreme sportskih klubova, a o rekreaciji ljudi da i ne govorimo. Ona spada među najvegetativnije bh. planine s obiljem ljekovitog bilja, gdje prednjači borovnica. Upravo u njedrima Zec-planine izvire Neretvica, jedan od dragulja Konjica. Ovdašnji preostali narod očekuje da u narednim mjesecima i godinama Zec-planina bude jedan od turističkih prioriteta Konjica kako bi hodoljubi na ovu planinu polahko a sigurno pružali mogućnost tamošnjim mještanima da razvijaju seoski turizam.
Iako je jaseničko školsko zvono utihnulo, nadam se da će alarm za više ulaganja u ruralne mjesne zajednice biti sve jači, kako na nivou lokalne, tako i šire zajednice. Naše djece, a i nas starijih radi.
