PIŠE: Mirsad Čukle /novikonjic.ba
Od osnivanja, 28. jula 1994. godine, Udruženje „Obrazovanje gradi BiH – Jovan Divjak“ pomaže djeci žrtvama rata u BiH 1992-1995., djeci i mladima sa invaliditetom, talentovanima, djeci i mladima romske nacionalne manjine kao i onima u stanju socijalne potrebe, da uspješno završe školovanje i postanu korisni članovi društva.
Mnogo djece i mladih iz Konjica bili su stipendisti ovoga Udruženja, a neke od njih zamolili smo za razgovor.
Adnana Alagić: Ono što me oduševilo je atmosfera u Udruženju. Nije bilo krute klime, već vesele i prijateljske atmosfere. Prilikom prvog susreta sa čika Jovom, dugo smo razgovarali i on je postavljao mnoga pitanja o meni, mojoj porodici i tragediji koju sam doživio u ratu. Kasnije sam postao svjestan da je tim pitanjima i odgovorima stipendista napravio svojevrsnu mapu svih nas u svom srcu i umu, a godinama kasnije je znao sve o čemu smo pričali besprijekorno. Četiri godine sam dobio stipendiju.
Stipendija je puno značila u finansijskom smislu, jer sam mogla dio studentskih troškova time pokriti, ali više je bila znak podrške i ohrabrenja da svoju energiju usmjerimo na ono sto je najvrijednije – obrazovanje. Čika Jovo je sa stipendistima gradio odnos pun ljubavi, brige, ali i odgovornosti, bio je i ostao sinonim Udruženja.
Ostao je sa svim stipendistima i nakon što su to prestali biti. Dolazio je na naše promocije, vjenčanja… Bio je dio naših života u svim segmentima gdje nam je bio potreban.
Nakon što sam diplomirao na Arhitektonskom fakultetu, godinama sam radio u Sarajevu, a trenutno radim u Dortmundu.
Ivona Trlin – Moja priča i putovanje sa UG “Obrazovanje gradi BiH – Jovan Divjak” počelo je daleke 2000. godine, kada sam još pohađala srednju školu i redovno odlazila u Save the children Norway sekcije u zgradi “Izvidjača”, ispod Plehe. seminara, za stolom preko puta mene sjedio je gospodin, poznato lice na TV ekranu, to je bio on sam Jovan Divjak, penzionisani general Armije BiH. Postali smo prijatelji, saputnici na putovanjima u Lugano, Istanbul, Prag…. bili smo velika porodica, u kuci koju smo posjećivali kad bismo imali nesto da ispričamo čika Jovi, kad bismo imali da se požalimo, pohvalimo, da čuje da smo tu, da radimo, pa smo na kraju postali kumovi…..ošišao je prvi pramen kose mome prvorođenom sinu Azuru i nikad nije preskočio niti jedan rodjendan da mu čestita, da nazove i kaze “mama, sretan rodjendan Azuru”…
Odrastao sam uz podršku Udruženja i čovjeka koji je samo tražio od nas da učimo, čitamo i slijedimo svoje snove…ništa nije tražio zauzvrat, ohrabrivao nas je i bio velika podrška u životu .. .
Anes Dilberović, stipendiju je dobijajo 2015. i 2016. godine. “Stipendija mi je mnogo pomogla, kako u finansijskom smislu tako i u mom individualnom razvoju i ohrabrenju. Značaj filantropskih udruženja, a posebno udruženja koja se bore za unapređenje obrazovanja, kao što je UG “Obrazovanje gradi BiH” je od ogromne važnosti za cjelokpnu državu, posebno u postratnom period punom stresova i trauma, jer ulaganje u obrazovanje je ulaganje u budućnost. Ovom prilikom želim da se zahvalim Udruženju, a pogotovu da se prisjetim gospodina Jovana, koji zahvaljujući Udruženju, živi vječno”.
