KONJIC Napustio nas je zauvijek profesor Sulejman Sule Džumhur

Napustio nas je zauvijek profesor tjelesnog vaspitanja, legendarni Sulejman Sule Džumhur. Sjećanje na njegov rad i pripreme sjajnih sletskih vježbi napisala sam u priči i objavila u zbirci priča još 2013. godine. Rahmet duši našem legendarnom Suli, voljenom profesoru tjelesnog vaspitanja iz Konjica. – napisala je svoj status na facebooku, Mirjana Kapetanović.

Odlomak iz pripovijetke SLET, KOKTA I SODAR JOVANOVIĆ iz Zbirke PRIČE ISPOD PRENJA, MIRJANA KAPETANOVIĆ, izdata 2013. godine.

—————-

Kada smo stigli na Partizanovo igralište, već su bile zauzete sve betonske tribine za sjedenje. Naravno, znala sam, sada ćemo stajati satima. Ali mama se nekako progura i jedan ljubazan čovjek oslobodi joj mjesto za sjedenje. Ona iz cekera izvadi dva broja novina Oslobođenje, ogromnih, kabastih, zato vrlo korisnih i praktičnih za zaštitu od sjedenja na hladnom betonu. Moj tata je redovno čitao Oslobođenje i uvijek se vajkao zbog njegovog ogromnog formata:

-Vala ću preći na Večernje, jer mi za ove novine treba dva puta veći stan da ih raširim i čitam kao čovjek.- I opet bi sutra donosio Oslobođenje. Navika valjda.

A, evo pokazaše se kao korisne. Kada smo se lijepo smjestile, mama maloj seki dala flašicu sa sokom, a meni ogulila pomorandžu, ona zapalila svoju Moravu bez filtera, mogle smo mirno da čekamo prve tačke programa. Za mene je to bio najdraži dio. Znala sam da će prvo nastupiti gimnastičari koji spretno rade razne vježbe na strunjačama, tankoj gredi, preskaču preko kozlića i vrte se na ogromnom konju sa hvataljkama. Divljenja vrijedno. Konjic je imao dobre gimnastičare. Nakon njih su dolazili moji najdraži, Divovi sa Neretve, dizači tegova. Snažni momci dizali su utege, prvo manje težine i manje razvijeni takmičari, a onda oni veliki koji su slagali po nekoliko tegova na čeličnu šipku i uz gromoglasno klicanje publike uspješno dizali u vis. Nisam disala dok se to dešavalo. Ali šlag bi dolazio na kraju nastupa Divova sa Neretve. Najjači i najveći dizač tegova zvao se Salko Jelečković, zvali su ga Salko Jelećija, gromada od čovjeka. Visok, crne kose kao zift, bio je tako razvijen, tako formulisanih mišića da su govorili kako bi ga trebali prikazivati studentima medicine kod učenja anatomije ljudskog tijela. Naravno, on je dizao najveće težine. I ne samo to. Na kraju nastupa Divova Salka je podizao teg iznad glave i tako obilazio cijelo Partizanovo igralište uz frenetični aplauz i klicanje iz hiljada grla. Naravno pridruživao im se i moj nejak glas, ali ništa manje oduševljen. Nakon toga, kada bi se malo smirila situacija nastupom nekoliko lokalnih pjevačkih zvijezda, počinjao je slet. Sve škole sa područja općine Konjic su učestovale, a pored njih kao posebne zvijezde programa vojnici iz kasarne Ljuta. Njihov nastup se očekivao uvijek sa posebnim uzbuđenjem. Vježbe su radili sa puškama. Pravim, naravno bez metaka, a uvijek su bili uvježbani kao jedan. I pored toga rijetko su vojnici odnosili pobjedu. Ono nešto, pored savršene uvježbanosti imale su najčešće dvije škole, Čelebići i Seonica. Razlog je bio u mladom nastavniku, Sulejmanu Džumhuru, tek izašlom sa fakulteta, dakle još uvijek punom elana i volje da uradi nešto najbolje u svojoj struci, ali i u toj nekoj posebnoj, umjetnički kreiranoj sletskoj vježbi koja je falila ostalim, ne manje savršeno uvježbanim takmičarima. Ove godine se očekivalo nešto zaista spektakularno i o tome se pričalo već mjesecima, od kada je počelo vježbanje za slet. Zato sam sa posebnim uzbuđenjem čekala nastup moje sestre i njene Osnovne škole Treći mart, naravno zato što mi je tu sestra, a Suletovih učenika zbog te dugo očekivane, mistikom prekrivene sletske vježbe.

Upravo kada su vojnici iz kasarne Ljuta sjajno odvježbali i kao jedan se povlačili sa betonskog igrališta uz gromoglasni aplauz i klicanje oduševljene publike, neka grdosija od čovjeka sjede ispred mene. U momentu kada su učenici Osnovne škole Čelebići izlazili i redali se za početak nastupa, ja sam mogla vidjeti samo oznojena leđa u najlonskoj košulji koja su mi zaklanjala sav pogled. Ustanem i pokušam nešto vidjeti stojećke, ali ni to nije mnogo pomoglo. Sada sam zurila u slamnati šešir gorostasa ispred mene. Popnem se na tribinu iznad mene. Tu me istog trena prekriju odrasli koji su već stajali i ja se nekako izmigoljih između njihovih nogu penjući se još više. Na kraju sam stajala pored zida, dalje nisam mogla, a opet ništa nisam vidjela. Samo sam čula oduševljene usklike mnogobrojnog auditorija i grizla se u sebi što mi promiče zvjezdana tačka cijelog ovogodišnjeg Sleta. Masa ljudi se ljuljala, pomicala, kretala, ja sa njom i ne znam ni sama kako, nađoh se izvan visoke ograde igrališta. Pokušala sam da se vratim nazad, da potražim mamu, ali ljudi je bilo previše, gužva neprobojna. Sjetim se da postoji još jedan ulaz u igralište, pokušat ću ući tim putem i progurati se do mame i seke. Izađem iz onog ljudskog krkljanca i nađem se na pustoj ulici Maršala Tita. Kao da sam ušla u neki drugi, paralelni svijet iz kojeg je isisan svaki čovjek, dijete, pas, svako živo biće i stiješnjeno na Partizanovo igralište, a grad ostade pust, vreo u tom majskom danu, nepokretan tako da se čak ni lišće lipa nije kretalo na vjetru. Prepadoh se te pustoši. Požurim da nađem onaj drugi ulaz, ali ga u onom strahu i panici promašim i krenem dalje niz ulicu. Sve mi je nepoznato. Rijetko dolazim u ovaj dio grada. Prepoznam slastičarnicu gdje mi je tata kupovao slatke puslice kada smo se proljetos vraćali iz Dječijeg dispanzera. Krenem dalje niz ulicu. Noge su mi klecale od straha i bespomoćnosti. Panika ne prekri. Pa ja sam se izgubila. Stojim na mostiću ispod koga ne teče nikakva rijeka i ne znam gdje da idem dalje. Bespomoćno počeh da plačem.

-Šta je bilo zlato malo, što plačeš?- podignem glavu i sretnem se sa dva gusta brka, prvo što sam primjetila na licu čovjeka koji se sageo i gleda me krupnim, tamnim očima.

-Izgubila me mama!!!- jecajući izgovorim.

-A gdje ti je bila mama?- umirujućim glasom pita čovjek.

-Tamo gdje seka radi Slet. Bila sam i ja i onda je onaj veliki čovjek stao ispred mene, ja se penjala sve više i više da vidim Suletove iz Čelebića i evo, tako, sada se ne znam više vratiti,- sada već slobodnije iznosim svoje jade nepoznatom čovjeku.

-Znaš šta, ja mislim da je najbolje da ti sada popiješ jednu koktu i da sačekamo kraj Sleta, pa ćemo ti onda bez problema naći mamu,- brkajlija me razoruža svojim osmijehom.

Da je bilo u drugoj prilici, ili da nisam bila tako izgubljena i prepadnuta, vjerovatno bih se sjetila maminih upozorenja da se ne smije razgovarati sa stranim ljudima, to je posebno meni morala stalno ponavljati, jer sam bila preko svake mjere radoznala i povjerljiva prema svakome. Sada nisam mogla da mislim na moguće opasnosti, trebala sam da se sklonim sa opustjele ulice, gdje su mi kuće nepoznate, gdje nema mame ni tate, nikoga koga poznajem, a ovaj čovjek je bio baš dobar i simpatičan, kao da sam ga već nekada upoznala. Možda i jesam.

-Čiko kako je tebi ime? – da pitam i riješim odmah tu dilemu.

-Ja sam Svetozar Jovanović, a tamo preko ceste je moja radnja, sodara. E, sada ćemo tamo sjesti na one klupe i dat ću ti najljepši sok na svijetu, mora da si žedna. A, kako se ti zoveš?- ljubazno se predstavi moj novi poznanik.

– Mica, – brzo izgovorim, jer sam već željela da postavim novo pitanje.- A zovu li te Svetan ili Toza?

-Pa da vidiš dobro ti je pitanje, – nasmija se moj novi poznanik prijatnim zvonkim smijehom.- U mom rodnom kraju skoro svi me zovu Toza, a ovdje u Hercegovini Svetan ili Sveto. Ma odakle ti samo to pitanje dođe?- čudio se iskreno dok mi je pravio mjesto na jednoj drvenoj klupi ispred širom otvorenih vrata svoje radnje.

-Imam ja striku isto se zove, pa ga mi svi zovemo striko Svetan, a tamo u Banatu, gdje živi, kažu da se zove Toza. Meni se to ne sviđa. Ja ću i tebe zvati Svetan, može?- već sam sasvim slobodno pričala dok sam se udobno smještala na grubo tesanu klupu, a na isti takav stol moj novi poznanik mi je postavljao čašu i lijepu flašicu sa crnim sokom unutra. Sok je bio hladan i flašica je momentalno orosila čim je stavio ispred mene. Na crvenoj etiketi bila su ispisana crna slova. Sricala sam – Cocta.

– Od čega ti je ova cocta kad je ovako crna? Nisam nikada pila crni sok,- s dozom opreza upitah Svetana. Opet mamino upozorenje da ne jedem i ne pijem sve što mi neko ponudi.

– Zove se kokta, ali tako se piše, kao po stranski. A ako hoćeš da vidiš kako se pravi, dođi da ti pokažem.- Moj novi poznanik me pozva da uđem u sumrak njegove radnje. Takva se ponuda ne odbija.

Prvo što sam vidjela, bili su ogromni strojevi koji su kloparali i pretakali neku tečnost. Obožavala sam strojeve. Tome nisam mogla odoljeti. Već u sljedećem momentu postavljala sam toliko pitanja da se jadni Svetan vjerovatno gorko kajao zašto mi je ponudio obilazak svoje radnje, ali tada je već bilo kasno. Kako bilo, u kratkom roku sam saznala da se mašina zove sodara. U njoj se pravi čista soda voda, koja se opet toči u velike boce koje na sebi imaju česme iz kojih u oštrom mlazu izlazi soda voda. Soda voda se koristi kao zasebno piće, stavlja se u vino i onda se to vino zove špricer ili se miješa sa drugim pićima. Koristi se u kafanama i u domaćinstvima. Na kraju sam probala malo soda vode. Naglo sam je popila i mjehurići su mi pojurili u nos. Suze me obliše. Nije mi se svidjelo, dapače, mislim da sam tog trenutka završila svoju priču sa soda vodom zauvijek. Ali ono što me oduševilo tek je slijedilo. Dio mašinerije u Svetozarovoj sodari pravilo je sokove i zvalo se sokovnik. Nisu to bili bilo kakvi sokovi. Pravio je koktu i orandžadu. Najzad sam saznala kako se zove onaj ukusni žuti sok koji sam pila u kafani kada smo onako porodično išli nedjeljom na ćevape Kod Stoleta. Mi smo tada govorili tati – ja ću žuti sok, ja ću žuti sok- a sada sam znala da taj sok ima svoje ime – orandžada. Naravno tako ću ubuduće da naručujem, a ne kao neka prosta neznalica – žuti sok. No bila sam sigurna da će mi ipak od tog dana omiljeni sok biti ta tamna, ukusna, mirišljava kokta. Bila je to ljubav na prvi gutljaj. Moj novi prijatelj mi je rado pokazivao proces proizvodnje tog ukusnog napitka sve do trenutka kada su automatski njime punjene male, bobičave flašice i na vrhu zatvarane crvenim čepovima sa natpisom – cocta. Onda su još lijepljene, opet automatski, etikete, sa istim nazivom, i moj je od tog dana najdraži sok, bio spreman za tržište. Bila sam oduševljena novim saznanjem i postavljala bezbroj pitanja dok sam ispijala već drugu flašicu kokte. Nekako u pauzama između mojih pitanja i svojih odgovora moj novi veliki drug Svetan saznao je najzad kako mi se zove tata i obradova se, jer ga je dobro poznavao.

– E, pa moja mala drugarice, nema nikakvih problema, samo da ova gužva malo prođe i naći ćemo tvog tata Stevu, pa mi smo dobri jarani znaš li to. Baš dobro da si na mene naletjela, a jel de ukusni su sokovi kod mene?- malo zabrinuto upilji pogled u mene Svetan.

– Najbolji na svijetu!- stručno ocijenih podrigujući male balončiće, već prepijena kokte.

Za tih sat vremena ja sam se tako odomaćila i sprijateljila s vlasnikom sodare, Svetozarom Jovanovićem, da sam bezobrazno sama otvarala već treću flašicu kokte, dok je moja jadna mama primjetivši da me nema pokrenula potragu za mnom. Obavijestila je i prisutne organe vlasti, poznanike, prijatelje, sve se uskomešalo u potrazi za izgubljenim djetetom. Prisutni milicijoner posavjetova moju majku da je najbolje prijaviti nestanak djeteta u stanici SUP- a na Musali. Ona sva uplakana krenu da tako i uradi noseći u naručju zaspalo najmlađe dijete.

Sjedeći na drvenoj klupi ispred sodare ugledah je onako užurbanu, raščupane, još jutros uredno satima slagane punđe. Veselo joj počeh mahati i dozivati nesvjesna koliko sam joj jada zadala u tih sat vremena svog nestanka.

– Hej mama, dođi ovamo, ima kokte i orandžade koliko voliš!!!-

Mama zastade kao ukopana ne vjerujući da me vidi živu zdravu i preko mjere veselu. U prvi mah poče plakati od olakšanja, prigrli me čvrsto, kao da ću joj se opet izmigoljiti iz ruku i nestati sada zauvijek, neznano kud, ali to je trajalo samo nekoliko trenutaka, već nakon toga uslijedila je vaspitna šljaga, koju gotovo i ne primjetih puna novih dojmova i saznanja koje sam joj pod hitno morala prenijeti.

Mama se zahvali mom novom poznaniku, a ispade da su se oni znali i od prije. On me pomilova po glavi i pohvali malu, pametnu glavicu, pozivajući mamu srdačno da se osvježi i popije jednu hladnu koktu. No ona mu još jednom zahvali i požuri, vukući me za ruku, obavijestiti sve ostale tragače za mojom malenkošću da sam pronađena, živa, zdrava i gotovo prepukla od silnih sokova koje sam u kratkom roku popila.

Uskoro smo preselili u blizak komšiluk mog druga sodara i gotovo sam ga svaki dan posjećivala sve do onog doba kada uđoše u modu neki drugi, strani, crni sokovi ispijani po kafićima u društvu prvih simpatija. Ipak, nikada mi ta mnogo reklamirana, bljutava pića nisu mogla zamijeniti mirisnu coctu napravljenu u sokari sodara Svetozara Jovanovića u Konjicu na Suhom Dolu.