Jesu li Fišić, Brkan, Bubalo, Tabak, Bajić – porodice prvih konjičkih drvorezbara?
Župa je domaćin prve industrijske eksploatacije šume. Parelelno s pilanom u Zatonu kod Blagaja imala je prvo pilansko postrojenje za preradu drveta u Hercegovini (i šire) i preteča je konjičkog drvorezbarstva.
Prvi uopćeni podaci o teritorijalnom rasporedu šumskog fonda u BiH dati su 1867. godine, a prvi bliži podaci o površini šuma 1869. godine.
Prve procjene sječive mase bh. šumskih kompleksa rađene su u nekim šumskim kompleksima Hercegovine, a dao ih je austrijski šumarski stručnjak Herman Gutenberg.
Od ukupno 11 obrađenih šumskih kompleksa, 8 ih je na teritoritoriji današnje MZ Glavatičevo (Župa, Vranješina-Župa, Blace, Košuta, Vlah planina, Kula, Borci i Lipeta).
Austrijski trgovački agent Ernest Arnold Šenefeld i trgovac drvetom iz Trsta Đuljelmo Karlo Andrea zaključili su 29.12.1845. godine ugovor o sječi šuma s Ali-pašom Rizvanbegovićem, mutesarrifom hercegovačkog sandžaka na 20 godina u kazama: Mostar, Blagaj, Nevesinje i Konjic.
Sjedište manipulacije je bilo na Borcima, a za potrebe sječe i rezanja oblovine, sagrađeni su poslovni objekti, staje za konje, barake za smještaj radnika i manja pilana potočara na ušću Šištice u Neretvu. Sagrađeni su potrebni suhozemni putevi, riže i šumska koturača (željeznica s konjskom vučom) i uređeno korito Neretve od Glavatičeva do Bune (Bujruldija izdata 07.04.1847. godine od mutesarrifa Ali-paše Rizvanbegovića).
Pripremni radovi na gradilištima i pilani završeni su do ljeta 1849. godine (kad je pilana krenula s radom), a na području Glavatičevo – Borci uloženo je 70 hiljada kruna.
Pilana na Šištici, uz pilanu u Zatonu kod Blagaja, predstavlja prvu mašinsku preradu drveta na prostoru Hercegovine. Sa radom je prestala u toku borbi između pobunjeničke vojske Hercegocvačkog sandžaka i Omer-pašine vojske (borbe su trajale od 16. oktobra 1850 – 09. Februara 1951. godine). Ova pilana poslije toga nije više obnavljala svoj rad, vjerovatno je oprema bila oštećena ili je otuđena.
Drvorezbarsto na područje Župe (Grušče) sa sobom su donijeli naseljenici iz Donje Hercegovine kao naivni umjetnici drvorezbari.
Na prostoru Župe drvorezbarstvo u ovom obliku je prisutno u prvoj polovini 19. vijeka, ako ne i ranije. Centar naivnih drvorezbara bilo je selo Grušča s porodicama: Fišić, Brkan, Bubalo i Tabak, a u selu Ribarima drvorezbarstvom su se bavili članovi porodice Bajić.
Pravi majstori svog posla bili su: Salko Bubalo (izrađivao sanduke za ruho tzv. sehare i razno drveno posuđe), Mustafa Brkan (izrađivao peškune, kutije i posuđe), Salko Tabak (izrađivao različite drvene predmete), a svi su bili pravi umjetnici u „šaranju“ sa izvanrednom ornementikom.
Posebno se kao umjetnik-naivni drvorezbar istakao Salko Bajić. On je radio razne rezbarije u drvetu (i danas se u porodici još čuva jedna restaurirana sehara koju je on izradio), ali mu je najpoznatije dijelo drvenarija u duborezu koju je izradio prilikom obnove džamije u Glavatičevu (austrougari je spalili u toku gušenja ustanka – februara 1882.) za vrijeme austrougarske vladavine.
I danas porodica Bajić baštini tradiciju drvorezbarstva kojim se u svojoj stolarskoj radionici na Bajića Brdu bavi Bajić (Salke) Adem, a svoje vještine je prenio i na kćerku Elmu.
Zbog nemogućnosti da svoje znanje upotpune školovanjem naivni drvorezbari sa prostora Župe kao takvi su i ostali, ali i dalje ostaje činjenica da su oni preteča zanatskog konjičkog drvorezbarstva s početka 20. vijeka.
E. Hebibović
