Od svih vanjskih identifikacijskih oznaka pokrivanje glave bilo je najčešće predmetom rasprave i kontroverze. Samo pokrivalo i njegova forma nisu bili toliko u fokusu koliko ono šta oni predstavljaju. Vjerska obaveza pokrivanja postala je sastavnim dijelom brojnih kulturnih tradicija, omogućivši identifikaciju i samoprepoznavanje članovima zajednice. Do Prvog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini pripadnice sve tri monoteističke religije pokrivale su svoju kosu, a one u gradskim sredinama čak i svoje lice.
Jedno je sigurno: o pokrivanju se u prošlosti nikad nisu pitale žene. Kroz povijest bile su uvijek primorane da se pokriju ili otkriju. Primoravanje, pritom, ne treba nužno shvatiti u pravnom normativnom okviru, već i tradicijskom. Činom otkrivanja u tradicionalnim bosanskim sredinama 18. stoljeća ustalo bi se ne samo protiv vjere već i protiv ustaljenog društvenog poretka. Stigmatizacija bi pritom bila jednaka onoj koju su imale pokrivene muslimanke u vrijeme komunizma. Pa gdje je granica između vjerskog i tradicionalnog na primjeru pokrivanja?
Sve tri monoteističke religije preporučuju pokrivanje ženske kose. U Prvoj poslanici Korićanima piše:
“Svaki muž koji se moli ili prorokuje pokrivene glave sramoti glavu svoju. Svaka žena koja se moli ili prorokuje gologlava sramoti glavu svoju. Ta to je isto kao da je obrijana. Jer ako se žena ne pokriva, neka se šiša; ako li je pak ružno ženi šišati se ili brijati, neka se pokrije. A muž ne mora pokrivati glave, ta slika je i slava Božja; a žena je slava muževa. Jer nije muž od žene, nego žena od muža. I nije stvoren muž radi žene, nego žena radi muža. Zato žena treba da ima vlast na glavi poradi anđela. Ipak, u Gospodinu – ni žena bez muža, ni muž bez žene! Jer kao što je žena od muža, tako je i muž po ženi; a sve je od Boga. Sami sudite dolikuje li da se žena gologlava Bogu moli?”
U Knjizi Postanka za Tamaru, Judinu snahu, kaže se: “Ona svuče udovičko ruho, navuče koprenu i zamota se pa sjede na ulazu u Enajim, što je na putu k Timni. Vidjela je, naime, da je Šela odrastao, ali nju još ne udaše za nj.”
Kur’an također govori o pokrivanju stidnih mjesta: “A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju…”
Veliki broj Jevreja pokrivanje ženske kose ne smatra obavezom, nego nečim što je preporučeno. Također, većina kršćana smatra da obaveza pokrivanje ne važi za današnje vrijeme, pa se ova praksa javlja uglavnom među redovnicama. U islamu se na pokrivanje ženinog tijela, osim lica, ruku do šaka i nogu do članaka, i danas gleda kao na strogu obavezu, s obzirom na veliki broj hadisa Poslanika, a.s., koji na to ukazuju. Samo rijetki islamski učenjaci, poput Murada Hofmana, smatraju da pokrivanje kose danas ne predstavlja strogu obavezu.
Ovakav stav Hofman opravdava kur’anskom sintagmom “osim onoga što je ionako spoljašnje”, smatrajući da je upravo u ovom ajetu Kur’an inkluzivan prema različitim kulturnim tradicijama. Hofman ističe da je “ono što je ionako spoljašenje” sve ono što uzbuđuje muškarca u jednoj kulturi. Budući da muškarce na Zapadu ne uzbuđuje ženska kosa, Hofman pokrivanje ne smatra obavezom, ali u isto vrijeme ističe da je, naprimjer, u Saudijskoj Arabiji stroga obaveza pokriti ne samo kosu nego i lice.
Bez obzira na različite stavove ne samo islamskih nego i kršćanskih i jevrejskih učenjaka o pokrivanju kose, nesumnjivo je ono dio tradicije svih monoteističkih religija. Pa ipak, pokrivanje glave znak je određenog stava i mišljenja koje uvijek ne mora biti povezano s vjerom. Nerijetko je povezano upravo s identitetom, tradicijom i običajima. Ono je postalo dijelom određenih etničkih i nacionalnih tradicija, te su žene, bez obzira na stepen vlastite religioznosti, pokrivale svoju kosu kako bi bile prihvaćene u svojim sredinama.
U Bosni i Hercegovini skoro su sve žene, bez obzira na religiju, uglavnom, na različite načine pokrivale glavu. To pokrivanje bilo je tradicionalnog karaktera, te se gologlavo pojavljivanje žene u javnosti smatralo sramotom. Etnolog Vera Šarac-Momčilović ističe da se, prema pravilima patrijarhalnog slavenskog društva, udate žene nisu smjele javno pojavljivati gologlave. Koristile su pretežno prozirno pamučno platno bijele boje, a neki istraživači nošenje takvih oglavlja dovode u vezu s evropskim modnim kostimom.
Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić u tekstu Učešće muslimanskih žena u tradicionalnim privrednim djelatnostima u Sarajevu krajem 19. i početkom 20. vijeka navodi da su gradske žene u tradicionalnom društvu u potpunosti prihvatile i običaj skrivanja lica i za izlazak na ulicu oblačile su feredžu, a krajem 19. stoljeća, kada feredža izlazi iz mode, i zar. Nošenje feredže i zara dovodilo se u vezu s islamskim propisima. Ipak, Beljkašić-Hadžidedić ističe da su feredžu u gradovima nosile i hrišćanke i Jevrejke, zbog nekada uobičajenog shvatanja da je krajnje nepristojno da se žena kreće kroz grad otkrivena, bez obzira na njenu nacionalnu, odnosno konfesionalnu pripadnost.
Praksa pokrivanja ženskog lica odnosi se samo na gradske bosanske sredine. Na selima je situacija bila potpuno drugačija.
“Seoska muslimanska žena, zbog svog specifičnog položaja i učešća u poljoprivrednoj proizvodnji, slobodno se kretala po selu i rijetko je skrivala lice od stranih osoba. Ako je to i činila, to je činila prekrivajući glavu i ramena većom maramom (baščom), a samo imućnije žene, i to ako idu van sela ili u grad, oblačile su feredžu ili zar (dio gradske nošnje). Općenito se može reći da običaj sakrivanja lica kod seoskih muslimanskih žena nije bio u potpunosti prihvaćen”, objašnjava Beljkašić-Hadžidedić.
“Do promjena u BiH dolazi dolaskom austrougarske 1878. godine, te modernizacijom i otvaranjem fabrika i aktivnijim vidljivim učešćem žena u svakodnevnom ekonomskom životu, naročito u gradovima. Također, u cijelom svijetu dolazi do novih pokreta za emancipaciju žena i borbu za jednakopravnost kao i feminističkih pokreta. Ovim promjenama dolazi na vidjelo mogućnost da žene odaberu drugačiji način života u odnosu na onaj koji su do tada imale, što uključuje i drugačiju odjeću”, piše Đermana Šeta u tekstu Pokrivanje glave kod žena u monoteističkim tradicijama.
Upravo je modernizacija doprinijela postepenom skidanju feredže krajem 19. stoljeća, a već do Prvog svjetskog rata mogle su se u Sarajevu vidjeti djevojke bez ikakvog pokrivala na glavi. U nedaćama Prvog svjetskog rata i u potrazi za osiguranjem ekonomske egzistencije, muslimanka je bila prisiljena potražiti posao, pa tako dolazi i do otkrivanja lica. Svjetski islamski mislioci, svjesni problema, pokušavaju pomiriti islamske tradicionalne vrijednosti s novim društvenim tokovima i izazovima, pa dopuštaju ženi uključivanje u život zajednice i nadolazeće društvene trendove, ali ne i odbacivanje zara i feredže. Vjerska literatura prevodi se na bosanski i održavaju se predavanja kako bi se ukinula povezanost pokrivenosti lica s nepismenošću.
Upravo su muslimanke nakon Prvog svjetskog rata ostale najvjernije tradicionalnom načinu oblačenja, a veliki broj kršćanki i Jevrejki svoj dom napuštale su s velom preko glave koji nije prekrivao lice, dok su djevojke izlazila van svog doma i bez vela na glavi.
Poslije Drugog svjetskog rata i socijalističke revolucije u Jugoslaviji, aktualizirano je pitanje muslimanske ženske nošnje. Ta je nošnja okarakterizirana kao prepreka emancipaciji muslimanke i zatraženo je njeno ukidanje. Akciju za ukidanje ove nošnje u BiH započeo je Antifašistički front žena (AFŽ) 1947. godine. Na drugom kongresu AFŽ-a, održanom 13. i 14. jula 1947. u Sarajevu, donesena je rezolucija o skidanju zara.
“U ovoj rezoluciji zar i feredža označeni su kao ‘simbol nekadašnjeg neravnopravnog položaja muslimanke i ostatka teške prošlosti koji danas otežava njihovo puno učešće u političkom, društvenom i privrednom životu žene’. Rezolucija opisuje položaj žene u BiH kao vrlo težak, a u tom kontekstu položaj muslimanke kao najteži. Iznosi se i niz sumarnih optužbi na norme i praksu koji su određivali položaj muslimanke: bespravnost, ekonomska bijeda, ogroman broj nepismenih, prikraćenost u imovinskim pravima, ekonomska zavisnost, ponižavajuće mnogoženstvo, napuštanje žena od muža bez ikakvih razloga. ‘Pored svega ovoga, kao teški okovi sputavali su muslimanku nazadni običaji koji su postali drugi nepisani zakon, i koji su njen, ionako težak položaj, učinili još težim.
Ti običaji prevazišli su i vjerske propise i nametnuli muslimanki zavijanje u feredžu i zar, stajalo je u Rezoluciji u kojoj se dalje kaže da je jedan dio žena, većinom iz gradova, uspio da se oslobodi ove nošnje. Muslimanke delegatkinje na kongresu su pokrenule inicijativu za skidanje zara koju je kongres prihvatio. Jedan broj muslimanskih delegatkinja na kongresu demonstrativno je skinuo zarove’”, navodi Fikret Karčić u tekstu Kako su zar i feredža zabranjeni u Jugoslaviji.
Područni organi AFŽ-a širom BiH održali su brojne sastanke na kojima su preneseni zaključci sa II kongresa. Organizacione jedinice Narodnog fronta (NF) održavale su sastanke s uglednijim muslimanima, uključujući imame, da prenesu stavove da se skidanje zara i feredže ne kosi s vjerskim propisima.
U nekim slučajevima takve aktivnosti nisu bile uspješne. Sreski odbor AFŽ-a Vlasenica u svom izvještaju Zemaljskom odboru AFŽ-a navodi: “Po povratku delegata sa kongresa, održali smo u Vlasenici širu konferenciju na kojoj su naši najbolji frontovci muslimani govorili o rezoluciji donijetoj na kongresu i o potrebi oslobođenja žene muslimanke od zara. Konferencija nam nije uspjela, jer i sami drugovi muslimani, najistaknutiji frontovci nisu uticali na svoje drugarice kako bi one primjerom prednjačile. Skinula nam je zar svega jedna žena”, navodi se u Izvještaju AFŽ-a Vlasenica.
Na rezoluciju II kongresa AFŽ-a reagirao je prvo Vakufsko-mearifski sabor u BiH. Na drugoj sjednici III zasjedanja, održanoj 3. augusta 1947. godine, Vakufsko-mearifski sabor donio je rezoluciju u kojoj stoji: “Vakufsko-mearifski sabor kao najviše vjersko predstavničko tijelo Muslimana NRBiH na svom zasjedanju od 2-3. avgusta 1947. razmotrio je sva aktuelna pitanja IVZ-a u BiH. Sabor je obratio naročitu pažnju na pokret Antifašističkog fronta žena za skidanje zara i feredže muslimanki u Jugoslaviji (…).
Vakufsko-mearifski sabor, duboko prožet principima islama, koji naučava punu ravnopravnost među ljudima, smatra da je potrebno da ukaže na to da je pogrešno i štetno pomiješati principe islamske vjere sa običajima, koji su kočili razvoj naše muslimanke do danas. Vakufsko-mearifski sabor konstatuje da nema nikakve zapreke otkrivanju muslimanke i krajnje je vrijeme da naša muslimanka slobodnom voljom bez ikakve sile kao ravnopravan član naše narodne i vjerske zajednice nađe svoje mjesto u privrednom i državnom životu nove Jugoslavije.”
“Interesantno je spomenuti da je u diskusiji koja je prethodila usvajanju rezolucije Muhamed Ševket ef. Kurt iznio stav da je pitanje pokrivanja muslimanke ‘muslimansko unutrašnje pitanje i da se drugi ne bi trebali u to miješati’. Predložio je da se svim vakufskim povjerenstvima uputi jedan raspis u kome bi se navelo da akcija skidanja zara nije prisilna da bi se izbjegli nepoželjni incidenti. Ovaj stav Sabora uticao je na provođenje političke akcije skidanja zara i feredže. O tome govori cirkularno pismo Zemaljskog odbora AFŽ-a br. 770 upućeno područnim jedinicama 22. augusta 1947. u kome se kaže: ‘Akcija za skidanje zarova koja se razvija poslije našeg II kongresa oživila je naročito poslije donošenja rezolucije od strane Vakufskog sabora’”, navodi Karčić.
Svoj je stav ubrzo iznio i najviši savezni organ IZ-a u FNRJ – Vrhovni vakufski sabor IVZ-a – koji je na svom prvom zasjedanju u socijalističkoj Jugoslaviji, održanom u Sarajevu 26. i 27. avgusta 1947. godine, zaključio: “Nema vjerskih zapreka skidanju zara i feredže i Vrhovni vakufski sabor smatra da je to patriotska dužnost svakog muslimana da do kraja probudi svijest žene muslimanke, da oslobođena zara i feredže konačno krene u korak sa razvojem ostalih žena u FNRJ.
Vrhovni vakufski sabor pozdravlja napore svih naših ljudi i narodnih organizacija, koje u svom patriotskom i bratskom nastojanju pomažu osvještavanje žene muslimanke. Dužnost je i sve uleme i pripadnika Islamske vjerske zajednice da muslimanku upute novim putem slobode i napretka na kome je osigurana ne samo njena lična sreća nego i sreća cijele naše zajednice.”
Iste je godine, 12. septembra, u svom nastupnom govoru povodom primanja menšure u Begovoj džamiji u Sarajevu reisul-ulema Ibrahim ef. Fejić podržao skidanje zara i feredže.
Budući da je veoma mali broj žena pristupio skidanju feredže, donesen je Zakon o zabrani nošenja zara i feredže. U toku pretresa prijedloga ovog zakona u Narodnoj skupštini Narodne Republike BiH (NRBiH) spomenuti su stavovi vodstva IVZ-a o tome da zar i feredža predstavljaju običaje, a ne vjerske naloge, kao i kontinuirani napori muslimanskih svjetovnih i vjerskih modernista za ukidanje ove tradicionalne nošnje.
Nošenje feredže i zara zabranjuje se Zakonom o zabrani nošenja zara i feredže od 29. septembra 1950. godine. U članu 1 ovog zakona piše: “Izražavajući želje narodnih masa, radnih kolektiva i masovnih organizacija, a u cilju da se otkloni vjekovna oznaka potčinjenosti i zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u Narodno‑oslobodilačkoj borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se obezbijedi puna ravnopravnost i šire učešće u društvenom, kulturnom i privrednom životu zemlje zabranjuje se nošenje zara i feredže i svako pokrivanje lica žene.”
Za nošenje zara i feredže bila je predviđena kazna do tri mjeseca zatvora ili novčana do 20.000 dinara. Za prisiljavanje žene da nosi tu odjeću ili za vršenje propagande u tom smislu bila je predviđena kazna lišenja slobode s prinudnim radom do dvije godine ili novčana do 50.000 dinara.
“Presudna odluka o zabrani nošenja muslimanske tradicionalne nošnje donesena je u zakonodavnom tijelu BiH, koje je bilo pod kontrolom Komunističke partije. Uloga IVZ-a bila je da legitimiše takav korak. Razlog za podršku ove vjerske zajednice državnoj mjeri zabrane zara i feredže treba tražiti ne u oportunizmu vođstva IVZ-a, nego u okolnosti da su ključnu ulogu u ovom vođstvu imali ljudi koji su se protiv zara i feredže, a za svestrano poboljšanje položaja muslimanke, izjasnili u unutarmuslimanskim debatama u BiH u periodu između dva svjetska rata”, objašnjava Karčić.
Stav
