Moje bake pregača imala je puno zadataka u toku njezinog života. Do zadnjih dana njenog života ona je bila neizaostavni odjevnio dio.
Sjećam se kao jako mala, pri povratku iz škole baka bi me čekala i išle smo zajedno na njivu raditi.Najčešće bi baka u vreću žnjala sa srpom travu da odnesemo svinjama da jedu.Naše mjesto za odmor je bilo guvno, a na njemu drvo drenj.Tu bismo se odmarale i pričale.Uz proljetne zrake sunca i nagovještaj ljeta, počelo je i popodne biti vruće.
Baka po običaju odijevena u crno,na njoj pregača sa dva džepa,koji su služili u mnoge svrhe.Pri povratku bismo zastale pored trešnji,i prvo bismo pojele,a ubrale bi ono što je meni dohvatljivo rukama jer je baka bila stara i ruke su joj drhtale.U njenu pregaču u džepove bi nabrali trešanja i donijeli kući.
Osim branja voća i drugih plodova, bakina pregača je imala puno uloga,ona meni najdraža je kada netko dođe u goste, baka je sjedila u kutku, i mi bismo djeca zagrlili baku ,a ona nas ušuškala ispod pregače, a stidljivim okicama bi izvirivali i tiho slušali što stariji pričaju.
Služila je bakina pregača da nam briše suze sa lica.
Kao kuhinjska krpa baka je vadila vruć kruh iz pekare da ne bi zagorio.Iz daljine vidimo baku kako se penje u kokošinjac, i stavlja jaja u džepove pregače.Ono što je baka uvijek imala u pregači je “njezin rubac”.Sjećam se imala ih je nekoliko, ali baka je bila čista i temeljita, tako da je uvijek njezin “rubac” bio bijel i mirišljav.U jednom džepu pregače “rubac”, a u drugom “očenaši”. Kad god je uhvatila malo vremena da ostane sama, baka bi molila s očenašima u rukama.
U bake drhtave ruke, i od starosti pomalo pamćenje odumire,pa baka stavi mlijeko poslije mužnje krave da se kuha, i ponekad bi mlijeko prikipjelo, i gledamo brzo baka s pregačom sklanja šerpu prekipjelog mlijeka.
Danas se više dječje suze ne brišu pregačom, odavno su to vlažne maramice.
Rijetko gdje da ima po selima krava,pa da se mlijeko kuha, danas kravu na selu ne žele da imaju “jer im se čuje smrad okolo”.
Danas nema više tepsija niti tava da gledaš kad će kruh biti gotov, sve je na “tipke”.
Rijetko gdje možeš ubrati i pojesti trešnju ili drugo voće da ga ne opereš,jer je sve prskano hemijski.
Travu rijetko tko da žanje srpom, jer nema više stoke u štalama i svinjcima, sela se pogospodila.
Još poneki kokošinjac ima, ujutro u daljine se čuje pijetao.
U spomen na moju baku, i sve druge koje su imale pregače!
Žana Alpeza
