U jednom zaseoku kraj Konjica, gdje se još uvijek poštuje stari običaj da se budući zet “testira” posoljenom kafom, dogodio se događaj koji će se prepričavati godinama, uz smijeh i klimanje glavom.
Bilo je to kad je Hasnina najmlađa, Ajla, trebala da se uda za momka iz Jablanice. Fino i pošteno dijete, kako kažu, a i zavolio Ajlu pravo.
Došao je red da momkova familija dođe “na ugovor”, kako valja i red nalaže. Hasna, žena stara k’o vino, znala je sve običaje i htjela je da se pridržava baš svakog.
Naređivala po kuhinji: — “Ajla, ne zaboravi — zetovu kaficu posoli, al’ fino, ne previše. Da se vidi je li staložen. Ako popije i ne digne galamu, zna se — čovjek za kuću.”
Ajla sve pripremila: fildžani sjajni, tacne iz izloga, kafa taman k’o što Bog zapovijeda.
Al’ kad je došlo vrijeme za iznošenje, u strci i tremi od silnih rođaka, pomiješale se tacne. I tako je kafa s prstohvatom soli — umjesto pred zeta — završila ispred Ajlinog oca, starog Ibrahima, poznatog po tome što mu se živci pale brže od plinske peći.
Ibrahim, sav važan, uzme fildžan, otpuhne s površine i srkne.
Muk.
Zatim još jedan srk.
I naglo spusti fildžan.
— “Hasnaa!”, viknu glasom što se orio niz mahalu, “jesi li ti meni brčkala ovu kahvu s jezerskom vodom ili ste me odlučili u grob poslat prije zeta?!”
Gosti ukočeni.
Zet blijed k’o jastuk.
Hasna mu pritrča: — “Ma nije, bolan Ibro, to je bila za zeta! Ajla, dijete, zamijenila fildžane!”
Zet jedva progovori:
— “Ja… meni je dobra… evo, popiću još ako treba…”
Ibro ga pogleda ispod oka, obrisa brk i procijedi:
— “Ako ti i ova kafa nije gorka, svaka ti čast. Znači da te ni žena, ni punac neće uzdrmat. Neka ti je hairli.”
Smijeh se vratio u sobu, a zet je – nakon što je sam sebi s radošću posolio drugu kafu – postao omiljeni član familije.
Kažu da sad svake godine, kad dođe na Bajram, Ibrahim mu sipa kafu i doda:
— “Evo ti, zete, sad znaš koja je tvoja. Slana. Da ti se ne ogadi.”
