Sadik Sadiković: Liječnik za sva vremena
Redakcija portala Mostarski.ba iz knjige “Sadik Sadiković za sva vremena” objavljene 2010. godine autora Senada Malohodžića, poznatog novinara, publiciste i televizijskog urednika, priređuje najzanimjlivije dijelove iz ove publikacije.
Njegova nana je bila sestra slavnoga travara Sadik što mu je umnogome olakšalo pisanje biografije.
Drugog aprila se navršilo 80 godina od smrti Sadika Sadikovića, velikog uma, grandiozne ličnosti kakva se rađa samo jednom u nekoliko stoljeća.
On je stalni izvor sa kojeg se sve generacije istraživača i autora knjiga i priručnika o ljekovitom bilju uspješno napajaju. On se samo dopunjava novim naučnim saznanjima u ovoj oblasti, jer je u tome, jednostavno, nedostignut i pitanje je da li će uopće ikada biti.
On kroz svoja genijalna djela, koja su dobila visoku ocjenu i u Francuskoj, zrači velikom dubinom uma. Do njegove pojave na našim prostorima narodna medicina nije otišla dalje od običnog bajanja, farmakologija je bila tek u povoju, bolesti su harale. Onda je na scenu, u velikom stilu, stupio Sadik – Sado Sadiković, čovjek koji je ukazao na puteve korištenja biocenoze za liječenje, inaugurisao dijagnostiku, uputio kako liječiti ljekovitim biljem, kako ga sakupljati i pripremati za lijekove.
Kad je to tako, onda ne treba da čudi što su mnogi ugledni fitoterapeuti i autori literature iz ove oblasti, među kojima je i akademik Jovan Tucakov, sa zahvalnošću isticali doprinos ovog Ljubušaka u njihovim traganjima za novim saznanjima u ovoj oblasti. Ocjena svih njih je da je Sadik Sadiković njihov uzor i stalna inspiracija.
Žeđ za znanjem u najranijim godinama
Godine 1867. u bogatoj porodici Mula-Ahmeta Sadikovića i Pašane Mahić u Ljubuškom veliko slavlje. Na svijet je došao sin Sadik. Mula-Ahmetov otac Hasan-efendija, spahija, sa spahilukom u Tihaljini kraj Ljubuškog, čovjek veoma bogat i uticajan u čitavoj Hercegovini, bio je presretan zbog rođenja unuka. Dugo je slavio i darivao sirotinju. Kao vrlo učen, Hasan-efendija je mnogo polagao u znanje i sve je činio da se njegovi sinovi školuju u evropskim metropolama. Oni su mu uzvraćali na najbolji način. Završavali su fakultete i postajali ugledni ljudi, stručnjaci o kojima se pričalo s mnogo hvale.
Pa ipak, on nije ni sanjati mogao šta će postati i kako će se razvijati njegov unuk Sadik, čovjek koji će na jedinstven način obilježiti veoma dugo vremensko razdoblje. Nisu to, dakako, mogli ni Sadikovi roditelji Mula-Ahmet i Pašana, koji su uz Sadika imali i sinove Reška, Hasana, Fehu, Fevzu i Mehu, te kćerke Hanifu i Habibu.
Najveća želja – medicina
Mula-Ahmet Sadiković, uočio je kod sina Sadika-Sade izuzetno zanimanje za sve što se odnosilo na liječenje, na pružanje pomoći onima koji su imali problema sa zdravljem. Često je Sadik govorio ocu, kako bi volio ići u školu u kojoj se uči o tome, kako bi volio studirati medicinu. No, ta želja nije mu se ostvarila u to vrijeme, ne zato što njegov bogati otac nije želio plaćati njegovo školovanje, već stoga što je bio još mlad i što se govorilo da za takvo što nikada nije kasno.
Mladić, međutim, nije gubio vrijeme. Uspjevao je da preko nekih školovanijih Ljubušaka dobije knjige iz oblasti medicine. Proučavao ih je do duboko u noć. Otac ga je podržavao u tome.
,,Čudo od mladića!” – pričalo se u Ljubuškom.
Devetnaestogodišnji mladić Sadik Sadiković ženi se 1887. godine Aišom Hafizović, čiji je imućni otac čak 13 puta bio na hadžu. Sadik posjećuje kafane i u njima ljudima priča o svojim saznanjima o ljekovitom bilju, njegovoj upotrebi i liječenju raznih bolesti. Ljudi ga slušaju s velikom pažnjom. To ga još više ohrabruje i podstiče na dalje proučavanje fitoterapije. Počeo se intenzivnije baviti i izučavanjem anatomije ljudskog organizma.
On danima obilazi hercegovački krš i “snima” ljekovite biljke, upisuje ih u teku i uz njih stavlja njihova latinska imena. Uveliko se služi stručnom literaturom. “Čudo od mladića, daleko će dogurati; pa, on već sada zna više o liječenju od nekih ‘pravih’ doktora!” – komentarišu Ljubušaci, sve pažljivije prateći njegov uspon.
Brzo do svjetskih saznanja u liječenju biljem
Vječno željan znanja brzo je učio i mnogo znao o farmakologiji i fitoterapiji, o njihovim počecima, o tome da su se Sumerani, Vavilonci i Asirci još prije pet hiljada godina koristili ljekovitim travama. Znao je za golem doprinos širenju upotrebe ljekovitog bilja fitoterapeuta iz Kine, Indije, Palestine, Egipta, Fenikije i Grčke, odakle potječu i prvi pisani dokumenti o ovoj oblasti.
Prvu farmakopeju, taj prvi dokument, poznato je, stvorio je kineski car Shin Nong 3.000 godina prije nove ere. Sadikovićevoj neutaživoj žeđi za znanjem, nije promaklo ni ono što je o ljekovitim biljkama zapisano u Vedama-indijskim svetim knjigama ili u Sušrutama iz IX vijeka prije nove ere, u kojima se spominje oko 600 ljekovitih trava. Bila mu je znana i čuvena egipatska zbirka biljnih recepata „Papirus ebers” iz 1570. godine prije nove ere, u kojoj je bilo opisano više od 700 lijekova biljnog porijekla.
Nastavlja se.
