Milica je bila lijepa. Imala je najljepši smijeh, onaj široki, iskreni, milozvučni, kao da zvone praporci na bijesnim konjima. Zarazan smijeh. Svi su se morali smijati kada ona pusti te svoje smjehozvončiće iz grla, pa makar i ne bilo smiješno, njen smijeh je izazivao smijehove i postajao sebi uzrokom i posljedicom. Zbog toga je bila omiljena u društvu vršnjakinja, jednog kompaktnog ženskog društva koje je uvijek bilo tako složno zajedno u školi, na igranci, u šetnji, u hvatanju zjala na Spomeniku, omiljenom okupljalištu mladih. Raja iz grada su ih prozvali „đogulje“. Zašto taj grubi naziv nije otkriveno do kraja, pretpostavka je da je zbog toga što su sve bile krupne, svaka na svoj način. Visoka i tanka, visoka i punačka, niska i punačka, krupnoglava, dugonoga, razne kombinacije, ali sve nekako pregoleme. Milica je bila malena i debeljuškasta. Ne debela, nego nekako sva okruglasta, rumena, obraza punih, krupnih smeđih okica, jednostavno, slatka i simpatična. Bila je omiljena prijateljica svim ostalim curama iz klape. Kao osovina oko koje se sve vrtilo, ona čiji su se prijedlozi za zabavu odmah usvajali, bez diskusije, jer je uvijek imala najbolje ideje i načine kako ih realizovati.
Sve su prijateljice nekako u isto vrijeme primjetile da se s Milicom nešto čudno događa. Bila je odsutna duhom u njihovim svakodnevnim druženjima, nije se ni smijala kao prije, ni smišljala sitne šale, ni zabave. Odsutno bi gledala u daljinu, obuzeta nekim skrivenim mislima, naoko mirna, ali njima, djevojkama koje su je poznavale od obdaništa do tih tinejdžerskih dana, nije mogao promaći nemiran pogled, nestalni pokreti i nesuvisli odgovori na sasvim obična pitanja. Nešto se događalo sa njihovom Milicom.
Ja nikada nisam bila dio tog društva, ali smo se pozdravljale, učestvovale u nekim zajedničkim druženjima, a mali grad u kome se svako zna, pogotovo vršnjaci, putevi im se prepliću, to je neminovno. Stoga sam se mnogo iznenadila kada sam nakon uporne, preduge zvonjave, otvorila vrata i vidjela Milicu. Nisam ništa pitala, samo sam joj pokazala da uđe. Lice joj je bilo crveno i naduto od plača. Jecaji su joj povremeno potresali cijelo tijelo. Kuhala sam nam kafu i pustila je da se malo smiri. Usput sam se pitala zašto li je tako uznemirena došla k meni, a ne kod neke od njenih drugarica. Naravno prećutala sam to pitanje. Sipala sam nam kafu i ponudih je cigaretom. Moji su roditelji u jutro bili na poslu, tako da sam se usudila zapaliti. Pušile smo i pile kafu, ćutale. Ona je još šmrcala, ali se polako smirivala. Onda je rekla: „Izvini što te uznemiravam, jako mi je potreban neko ko će me saslušati, bez pitanja i kritike, moram ispričati nešto, a da me niko ne prekida, zapitkuje, daje savjete. Prva osoba koje sam se sjetila bila si ti. Evo me sada. Ja sam se zaljubila. Ludo, blesavo, kao budala, valjda kao što se i treba zaljubiti. U starijeg momka, znaš, dosta starijeg. Ne bih se ja usudila to mu pokazati, ali on je iskusan, primjetio je kako ga gledam i prišao mi prvi. Nije me morao ubjeđivati da se sastanemo potajno u njegovoj podstanarskoj sobi. Otišla sam, nakon gomile laži koje sam napričala majci, sestrama, drugaricama, sva sam se zapetljala u petljanije, ali sam otišla k njemu. Proveli smo samo dva sata zajedno. Ja sam sve vrijeme bila kao u nekom transu, polusvijesna toga što se događa. Vodili smo ljubav, ja po prvi put, on, očito mnogo iskusan. Učinio je samo da iz te sobice izađem još luđa za njim. Danima nakon tog našeg sastanka, čekala sam poziv. Viđala sam ga, ali on je prolazio pored mene hladan, kao da me ne primjećuje. Kada sam već gotovo izludjela, nesrećna, zaljubljena, izgubljena, sačekao me nakon škole i samo šapnuo: „Večeras dođi, čekam te.“ Naravno da sam otišla. Taj sastanak se pretvorio u ljubavnu igru koju ni sanjati nisam mogla, otišla sam od njega, uvjerena da me voli, da sam ja sada njegova draga, a on moj dragi. Već sam smišljala kako da tu tajnu ispričam drugaricama, možda i majci… A onda čujem posve slučajno, od brbljive komšinice šnajderice, da šije vjenčanicu za Brankovu mladu, vjenčanje je zakazano nakon Vaskrsa. Opisivala je tu krasoticu, visoku, vitku, crnka, kose duge koja se u uvojcima spušta niz leđa, a ja sam vrištala u sebi, ne znam kako sam se suzdržala. Pogledala sam se u ogledalu i vidim sebe malu, debeljuškastu, oblih obraza, kako li me on gledao nakon te visoke, vitke krasotice. Zašto me uzeo? Zašto me ljubio kad je znao da je to samo kratka veza? Je li bio svjestan šta mi radi? Ne prestajem sebi postavljati pitanja. Osjećam se kao upotrijebljena i u kanalizaciju bačena papirna maramica, nevažni predmet, oskrnavljen, zgužvan i uništen.
Jutros su se vjenčali. Majka mi je zapovijedila da oribam pod u hodniku. Radila sam i osluškivala kada će se čuti svatovske sirene. Suze su same kapale na pod, nisam ih mogla zaustaviti. Kada su okićena auta protutnjala pored moje kuće, a zastave se viorile i veseli svatovi mahali kroz otvorene prozore, moje srce nije kucalo. Kunem se, nisam ga osjećala. Sva sam zamrla, u led se pretvorila. Vidjela sam mladence. Sjedili su pozadi u najokićenijem automobilu. Mlada je bila prelijepa. Crna kosa je viorila ispod bijelog vela, ona se osmjehivala, a on je gledao u nju zadovoljan, rekla bih, možda i srećan. Gad! Gad! Varao je i mene i nju! Zašto? Molim te reci mi!?“ Plakala je opet grcajući i kidajući se, ništa nisam mogla osim da je grlim i mazim po glavi kao dijete. Osjećala sam kako se u tim trenucima gubi, odlazi, da se nikada više ne vrati, ona slatka mala, bucmasta curica rumenih, oblih obraščića, kako njen smijeh zauvijek ostaje zarobljen u grlu koje sada grca zagušeno suzama.
Naglo je počela da mrša. Preko noći se pretvorila u kost i kožu. Istopili su se slatki obraščići, poblijedili, nekako se izdužila i stanjila kao breza na vjetru. Smijala se. Umjetnim smijehom, naučenim. Praporci su zauvijek zaćutali, a sada je to bio reski, grleni krik koji nikako nije bio prijatan za čuti. Njeno društvo je i dalje bilo oko nje, ali kao da su se sve odjednom ugasile, nestalo je njihove osovine, pokretača zabave, veselja. Uskoro je bila matura, razišle se svaka na svoju stranu. Nikada nisam saznala da li je njima ispričala svoju muku. Ja sam ćutala i s tugom gledala ovu Milicu koja nije bila ni slična onoj staroj. Molila sam se da joj se srce otopi, da ne bude tako očito led ledeni, nisam stigla vidjeti da se to događa, odselila je daleko od mene. Nikada je više nisam vidjela. Njega sam sretala ponekad. Nije mi bilo drago da ga vidim. Zalizane kose talijano mafiozo stil, zavodničkog osmijeha išao je samodopadljivo gradom, ponekad bih vidjela s njim visoku, tužnu ženu, koja bi možda bila lijepa da se bar ponekad znala nasmijati.
MRJANA KAPETANOVIĆ
