Piše: Esad Bajić
Povodom 15. aprila, Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine
Često razmišljam o dvije scene iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu. Prva je ratna: izranjamo iz šipražja na dvadesetak metara ledine koja nas dijeli od neprijateljskih rovova. Dok pokušavam rastvoriti grlo za zrak kojem pulsirajući strah ne da u grudi, saborac desno od mene već grabi peti korak u jurišu. Druga scena: istog insana narednih dana vidim u kafani. Kakvu je on vezu s Bogom ostvario za ove dvije oprečne verzije hrabrosti, nikad nisam shvatio, no, baš mi se ovaj fragment sjećanja izdvojio kao važan pri ovom podsjećanju na dane kada je formirana Armija Republike Bosne i Hercegovine – institucija koja je odigrala presudnu ulogu u očuvanju naše države.
Možda se taj spoj nespojivog – junaštva i ležernosti, vjere i neposluha, ozbiljnosti i šale – može razumjeti samo ako prihvatimo da je bosanski vojnik, poput naroda iz kojeg je potekao, uvijek bio više od jedne slike, više od jednog lica. On je istovremeno i ratnik i insan od meraka, i neustrašiv i pomalo boem, i vojnik u rovu i čovjek za kafanskim stolom.
Ali, ono što me zaista intrigira jeste ta dvojnost hrabrosti: s jedne strane, borba „u ime Boga”, s druge, hrabrost da se pokoji Božiji zakon prekrši. Kao da je isti onaj, što ne trepnuvši ide u juriš, vjerovao da ga čuva nešto veće od njega, ali mu je, isto tako, bilo blisko i ovozemaljsko opuštanje.
Nisam siguran, možda je za potpuniju sliku naše Armije njegov pogled „iz dva ugla” bolji i mjerodavniji od mog iz samo jednog. Koliko god narativi o tom vremenu mijenjali boje, činjenica je da i bez takvih ljudi ne bi bilo ni Armije Republike Bosne i Hercegovine ni države koju je odbranila.
Historijski kontekst: Čudo bosanskog otpora
Embargom svjetskih sila na uvoz oružja, svezanih ruku, Bosna i Hercegovina morala se braniti od evropske sile. U toj nejednakoj igri, u kojoj su kockice bile namještene protiv nas, naša zemlja našla se golih ruku nasuprot jednoj od najsavremenijih vojnih tehnologija tog doba. Bilo je to kao da s praćkom stojimo pred tenkovima, kao da golim prstima pokušavamo uhvatiti metke. Agresor je imao tenkove koji su tutnjali našim cestama, avione koji su parali naše nebo, artiljeriju koja je razbijala naše domove, dok su branitelji često u rukama stiskali tek lovačke puške i poneko zarobljeno oružje, kao da se praznih dlanova opiru oluji. Uz sve to, bilo je jasno da su šanse za odbranu minimalne, ali i da drugog izlaza nema.
Čudo bosanskog otpora, kako se često nazivala ta naša borba, desilo se upravo u takvim okolnostima. Ta riječ „čudo” više odgovara pogledu istih onih koji su nam onemogućili naoružavanje i odbranu, nego li nas samih. Njima je to bilo čudo jer nisu računali da je odbrana moguća, pa samim time u tome čitamo i njihovu zamisao spram nas i naše budućnosti tada. Nama je to „čudo” bilo ostavljeno kao jedina mogućnost i mi smo je prihvatili. Petnaestog aprila 1992. godine, Bosna i Hercegovina je službeno formirala svoju armiju od jedinica Teritorijalne odbrane i organiziranih dobrovoljaca, primorana da se brani od agresije koja je uslijedila nakon proglašenja nezavisnosti. Prvi put nakon pet stoljeća, Bosna je dobila priliku da bude samostalna država, ali ta prilika došla je obavijena dimom i natopljena krvlju.
Stajali smo na ivici ponora, ali smo, Božijom voljom i vlastitom odlučnošću, uspjeli izgraditi jedinstvenu vojsku – armiju sastavljenu od očeva, braće, sinova i kćeri ove zemlje, vođenu ljubavlju prema domovini. Iz te ljubavi proizašla je hrabrost, požrtvovanost i nepokolebljiva vjera u mogućnost opstanka.
No, Armija RBiH nije samo vojna formacija – ona je priča ispisana u jeziku naših sjećanja. Ako ne pričamo o njoj, ako ne čuvamo riječi i slike, onda ne čuvamo ni ono za što su se borili. Jezik je most između prošlosti i budućnosti – bez jezika nema ni sjećanja, a bez sjećanja nema ni budućnosti. Historija nije samo zapis onoga što je bilo nego i orijentir onoga što dolazi.
Lično i kolektivno: Dan šehida
Agresija je 1992. godine počela s Ramazanskim bajramom. Ove godine je Bajram ponovo u istom kalendarskom vremenu. Njegov drugi dan tradicionalno obilježavamo kao Dan šehida.
Stojim u mezarju, između prošlosti i budućnosti – kao sin šehida, kao ratnik koji je preživio, kao svjedok.
Moj otac živi u meni. Oni koji su dali život za nešto više od sebe, ne umiru. Samo prelaze iz jednog vida postojanja u drugi. Ja sam ovdje, između ove i one strane, ni tamo ni ovamo, svjedok koji pamti i čovjek koji zna. Biti sin šehida znači naslijediti dug koji ne možeš vratiti, obavezu koju ne smiješ izbjeći, čast koje treba ostati dostojan.
Kad stojim među mezarima šehida, ne razgovaram s mrtvima. Oni su svoju dužnost obavili. Razgovaram sa sobom, s onim što jesam i što mogu biti. Pitam se šta znači biti dostojan njihove žrtve. Ne mislim da nam je sudbina da budemo mučenici. Mislim da nam je sudbina da budemo graditelji, da iz ruševina izvučemo nešto vrijedno.
Ova zemlja nije samo mezar. Ona je i kolijevka. Zemlja koja je progutala krv, daje i plodove. To je zakon prirode koji je jači od ljudskih zakona i ljudskih nepravdi.
Dan šehida nije samo dan tuge. To je dan kada se susreću prošlost i budućnost, kada se u nama budi svijest da smo mi most između onoga što je bilo i onoga što može biti. Smrt nije kraj puta, već samo jedan njegov dio. Mi smo ti koji moramo nastaviti dalje.
Sjećam se oca – ne po tome kako je umro, već po tome kako je živio. Sjećam ga se po tome kako se smijao. Kako je držao fildžan kahve među prstima, kako je vezao pertle na cipelama… Sjećam se rata – ne po porazu, već po trenucima kada smo, unatoč strašnim zvjerstvima počinjenim nad našem narodom, odlučili ostati ljudi. Sjećam se svega što smo izgubili, ali i svega što smo odbili izgubiti. Dostojanstvo. Vjeru. Nadu.
Odgovornost sjećanja na Armiju RBiH
Sjećanje nije samo čin prisjećanja već i odgovornost koju nosimo prema prošlosti i budućnosti. Kada zaboravimo, otvaramo vrata ponavljanju istih grešaka, a kada se sjećamo, gradimo temelje za svijet u kojem su istina i pravda vodilje, a ne puke parole.
Društva koja cijene sjećanje razvijaju snažne mehanizme otpornosti na manipulaciju i pokušaje revizionizma. Historija je neprestano poprište sukoba između sjećanja i zaborava, između onih koji žele sakriti istinu i onih koji se bore da je održe živom. Zaborav je opasno oružje – kada se historija ne pamti ispravno, ona postaje plijen onih koji žele njome manipulisati.
Međutim, sjećanje nosi i emocionalni teret. Nije jednostavno nositi se s boli prošlosti, ali izbjegavanje te boli ne vodi iscjeljenju. Pogledati istini u oči, koliko god bolno bilo, jedini je način da sjećanje postane alat za izgradnju bolje budućnosti. Svaka naša suza prolivena nad mezarom šehida temelj je za budućnost u kojoj se takve suze više neće morati prolijevati.
Nasljeđe Armije RBiH za budućnost
„Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo“, rečenica je koja je poznata svakom stanovniku Bosne i Hercegovine. Ta rečenica je izrečena u ime svih onih koji su takvu vodilju nosili u srcu. Možda je oni nikad nisu uspjeli sastaviti u ovu rečenicu, možda je nikada nisu uspjeli objasniti, ali su je imali. Nosili su je u svojim grudima dok su, bosi i gladni, gazili kroz snijeg da odbrane komad svoje zemlje, dok su sklapali oči od umora u hladnim rovovima, dok su se, s rukama na ranama, molili za još jedan udisaj da vide slobodu.
Država Bosna i Hercegovina jača je od svih njenih unutarnjih i vanjskih neprijatelja i njena snaga ogleda se u odlučnoj i časnoj odbrani svih principa i vrijednosti koji su se našli na udaru u razdoblju 1992-1995. I to će biti dokle god bude patriota kojima je ova država u srcu i koji su i danas spremni da je brane.
Danas, kada ponovo svjedočimo pokušajima razgradnje Bosne i Hercegovine kroz secesionističku politiku i podrivanje državnih institucija, naša obaveza nije ništa manja nego 1992. godine. I današnja borba traži istu snagu odlučnosti, istu spremnost i predanost kakvu su pokazali patrioti u najtežim vremenima. Odbrana Bosne i Hercegovine danas znači braniti njen ustavni poredak, jačati njene institucije, boriti se istinom, znanjem i djelovanjem u svim sferama društva.
Kao što su tada patrioti stali na branik domovine, tako je i sada odgovornost svih nas da očuvamo, ne samo teritorij Bosne i Hercegovine već i sjećanje na njenu borbu. Jer Bosna nije samo zemlja, ona je i pamćenje. Ako izgubimo pamćenje, gubimo i Bosnu.
I zbog svega što su učinili hvala našim šehidima, ratnim vojnim invalidima i demobilisanim borcima. Allah im podario najveću nagradu. Zahvaljujući njihovoj žrtvi mi još uvijek imamo Bosnu, i ramazan i Bajram u Bosni.
Oni koji su otišli, otišli su samo tijelom. Njihova djela i njihove riječi ostaju u svakom kamenu ove zemlje, u svakoj kapi kiše koja je napaja, u svakom zraku vjetra koji miluje naša lica. Nas neće biti jednog dana, ali Bosne i Hercegovine je bilo i bit će, uz Božiju pomoć. Ona će opstati baš kao što je opstajala i onda kada su mnogi mislili da će “šapatom pasti”. Krv šehida natopila je njeno tlo, a naše sjećanje njen je štit koji se ne smije slomiti. Kakvo god „čudo“ da nam budućnost donese, ne smijemo zaboraviti da smo mi sinovi onih koji čuda prihvaćaju i čuda čine.
(Preporod.info)
