Bosna i Hercegovina „stiješnjena“ između svojih susjeda i komšija, na vjetrometini balkanskih i širih međunarodnih globalnih zbivanja, naročito nastalih okončanjem hladnoga rata, koje je ozvaničeno rušenjem Berlinskog zida 1989. godine proživljava novi historijski krug borbe za svoj opstanak. To je vrijeme nastanka novih geopolitičkih okolnosti, propasti socijalizma, raspada Jugoslavije i rađanja malih imperijalista s ciljem stvaranja „velikih država“. Srđa Popović u knjizi One gorke suze posle, okončanje hladnog rata povezuje sa političkim previranjima u Jugoslaviji na slijedeći način:
Kraj hladnog rata, raspad socijalizma i ujedinjenje Njemačke bili su događaji čiji je epohalni značaj nadilazio sitničave etničke razlike u Jugoslaviji. Pobjeda u hladnom ratu, propast Sovjetskog Saveza i socijalizma: prestala je potreba da postoji bipolarni svijet što su Zapad i Sjedinjene Američke Države slavljenički dočekale, zbog čega niko nije obraćao pažnju da se na prostoru bivše Jugoslavije rađa jedan novi poredak i izrasta jedno novo političko vodstvo, koje je zasnovano na razarajućem nacionalšovinizmu. Centralna tema ove knjige je način na koji su vjerske zajednice, prije svega Srpska pravoslavna crkva (SPC) i Katolička crkva na području bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, utjecale na definisanje velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske na račun teritorije Republike Bosne i Hercegovine. Kroz analizu ratnih dešavanja na prostoru bivše SFR Jugoslavije evidentno je da su sve vjerske zajednice kompromitovane svojim stavovima u manjoj ili većoj mjeri, te da su veoma često prećutno, a ponekad čak i aktivno doprinosile nehumanim postupcima svojih pripadnika prema pripadnicima drugih religija.
Time su i onako strašna ratna stradanja poprimila prizvuk i međureligijskog sukoba. Stradanje Bosne i Hercegovine i njenog stanovništva rezultat su mitološke obmane malih balkanskih imperijalista, koji podsjećaju na morske nemani iz grčke mitologije. Prema grčkoj mitologiji Scila i Haribda su morske nemani, koje su onemogućavale mornare u plovidbi uskim Mesinskim prolazom između Sicilije i Apeninskog poluotoka. Tu su dva morska grebena gdje je more nemirno, pa su mornari prenosili priču o opasnostima koje proždiru ljude za vrijeme plovidbe.
Stara poslovica kaže: Ako izbjegnete Haribdu, upast ćete u Scilu. Otud i metafora Scila i Haribda za dva zla koja je nemoguće izbjeći. Bosnu i Hercegovinu stoga možemo uporediti sa antičkim brodom, koji već duže od jednog vijeka plovi stiješnjen između dva zla, između Scile i Haribde, velikosrpskoga i velikohrvatskog projekta. Politika prekrajanja, komadanja i uništenja države BiH, koju u posljednjih tridesetak godina veoma agresivno vodi politika iz Beograda, a u koju se s nešto manje agresivnosti uključuje i politika iz Zagreba, nikome ništa dobro nije donijela, a pogotovo ne Bosancima i Hercegovcima, bez obzira na etničku i vjersku pripadnost. Velikodržavni projekti svoje sjeme zasijali su sredinom 19. vijeka iz čega su iznikli razarajući korijeni korova.
Analizirajući ove projekte započet ćemo s velikosrpkim projektom: Svi Srbi u jednoj državi – u koji se modificirano uklapa Republika srpska, i vodi do shvatanja da je to nastavak projekta iz Drugoga svjetskog rata poznat pod nazivom Homogena Srbija, čiji je autor banjalučki pravnik Stevan Moljević, a projekat je napisan 1941. godine.
Homogena Srbija je opet nastavak jednoga manje poznatog projekta: Srbi na okup iz 1939. godine. Tada je rješavano “hrvatsko pitanje” i stvorena Banovina Hrvatska a na štetu BiH. Velikosrbi u BiH, naročito oni koji su ušli u sastav Banovine Hrvatske, nisu se mirili sa ovakvim rješenjem, jer su oni kraljevinu Jugoslaviju smatrali proširenom Srbijom i nisu pristajali na život u Banovini. Tako odmotavajući lanac historije unazad, dolazimo do ključnog mjesta odakle je započeo velikosrpski projekat, a to je Ilija Garašanin i njegove Načertanije iz 1844. godine. Njime je definisao buduće teritorije Velike Srbije, a između ostalih teritorija u okvire te Velike Srbije ulazila bi Bosna i Hercegovina.
Kao reakcija na velikosrpski nacionalni projekat, Hrvati će razviti svoj velikodržavni nacionalni projekat zasnovan na Starčevićevoj ideji samostalne Hrvatske „zasnovane na hrvatskom državnom pravu“. Ante Starčević, hrvatski političar, teolog i filozof, još je 1861. godine sudjelujući u radu hrvatskog Sabora zastupao stajalište o „hrvatskom državnom pravu“ i cjelovitosti hrvatskih zemalja u odnosu na Austriju i Ugarsku. Zastupao je liberalne ideje izgradnje države, a u sveslavenstvu i srpstvu vidio je „pogibelj“ za hrvatski narod. U budućoj neovisnoj hrvatskoj državi, koja bi se trebala protezati na cijelom „hrvatskom povijesnom području“, bosanskohercegovačke muslimane smatrao je dijelom hrvatskog naroda. Prvi pokušaj realizacije ovog projekta bilo je stvaranje Banovine Hrvatske 1939. godine u poznatom Sporazumu Cvetković – Maček. Kako je vrlo brzo započeo Drugi svjetski rat, ovaj sporazum nije mogao da preživi kao ni Banovina Hrvatska. Drugi pokušaj stvaranja Velike Hrvatske „zasnovane na hrvatskom državnom pravu“ na račun teritorije Bosne i Hercegovine, bilo je stvaranje Herceg-Bosne 1991. godine.
