Šest mjeseci nakon poplava koje su odnijele 19 života, Donja Jablanica ne broji samo gubitke – broji i strahove. Dokumentarni film Strah od kiše donosi potresne ispovijesti preživjelih, njihove strahove i borbe. Svaka kap kiše sada nosi sa sobom sjećanja na tragediju – i pitanje: hoće li se ponoviti?
Ekipa N1 u Donjoj Jablanici razgovarala je s ljudima koji su izgubili svoje najmilije, ali i sami preživjeli tu paklenu noć. Kuće su i dalje ruševine, ulice prekrivene tragovima katastrofe, a obećanja vlasti još uvijek vise negdje u zraku.
“Voda i kamen me proganjaju u snu”
Lejla Begović iz Donje Jablanice te kobne noći izgubila je muža Ernada. Ernad je dao posljednje atome svoje snage da u nezapamćenoj katastrofi spasi živote svoje porodice, ali i drugih mještana. Nažalost, u tom spašavanju izgubio je vlastiti život.
“Sve sam pokušala zaboraviti, ali to se ne može zaboraviti. Najteže mi je bilo kad sam svoje dijete pustila samo da se bori kroz život. Te noći stajali smo na hodniku dok je voda već ulazila u kuću. Suprug mi je rekao da imamo pet minuta da izađemo. To je bilo posljednje što sam čula od njega. O njegovoj dobroti ne mogu govoriti samo ja – svi mogu svjedočiti koliko je bio dobar. Uvijek je bio saburli, uvijek se šalio. Ja sam paničar, a on je uvijek znao kako me smiriti i pronaći rješenje. I te noći našao je rješenje za nas – za sebe nije”, rekla je kroz suze Lejla za N1.
Lejla sada živi u Jablanici i kaže da se više nikada neće vratiti da živi u Donjoj Jablanici.
“Kad stojim ovdje, osjećam kao da me čeka smrtna presuda. Kad bih morala ovdje živjeti, mislim da ne bih mogla. Hvala mu za sve, hvala mu što se brinuo o nama i što nas je spasio te noći. Voljela bih da ga barem sanjam, da usnijem njegov lik i lice. Ali češće sanjam vodu i kamen. To me proganja.”, navela je Lejla.
“Dao bih sedam svemira da vidim roditelje”
Edi Tufek (9) kobnog 4. oktobra u Donjoj Jablanici izgubio je majku Adelu i oca Vedada. Bio je teško povrijeđen i helikopterom prebačen u Mostar. Sada živi sa svojom nanom, dedom i daidžom. Njegov daidža, Kenan Velić, koji provodi najviše vremena s njim, govorio je za N1 o odrastanju ovog dječaka, ali i njegovim strahovima i željama.
“Kad sam s Edijem, dobro sam. Skoro svaki dan dolazim ovdje, zapalim cigaru i idemo dalje. Čovjek se sabere i nastavi. Uvijek priča lijepo o roditeljima, svi su ga voljeli. Nema problema sa spavanjem, ali čim počne padati kiša, primijetim da ga nešto muči. Prije nekoliko dana došao sam po njega i vidio ga zamišljenog. Pitao sam ga šta nije u redu. Rekao mi je da bi dao sedam svemira samo za jednu minutu s roditeljima. Onda mi je uzeo ruku i poljubio je, kao da mi izražava zahvalnost.”, kaže Velić.
Kenan Velić u ovoj tragediji izgubio je sestru Adelu i zeta Vedada. Kaže da mu je sestra ostavila najveći dar – svog sina Edija.
“Hvala mojoj sestri što su barem jedan trag ostavili iza sebe. Provodili smo mnogo vremena zajedno, ali tek kad se nešto ovako dogodi, shvatiš da si mogao još više. Kada sam mu morao reći da su roditelji poginuli, to mi je bila najteža odluka. Znao je, osjećao je, samo je čekao potvrdu. Sjeća se kako su ležali, spavali, a onda ih je voda odnijela. Posljednje što je čuo od majke bilo je: ‘Allah, spasi moje dijete.'”, istaknuo je Kenan Velić.
Izgubio devet članova porodice
Dženan Imamović u klizištu i poplavama u Donjoj Jablanici izgubio je devet članova porodice – brata, sestru, njihove supružnike i njihovu djecu.
“Izgubio sam brata i kompletnu njegovu porodicu, sestru i njenu porodicu. Devet članova porodice sam izgubio. Stalno mi je pred očima ista slika – bježanje, panika, udarci vode. Stalno se pitam jesam li mogao nešto učiniti. Ali kad sve sagledaš, shvatiš da niko od nas nije imao šansu. Niko ne spava mirno. Kad kiša padne, više nisi rahat. Svako od nas nosi traume. Sanjam ih, i svaki put kad se probudim, moj život je drugačiji.”, navodi Imamović za N1.
“Izgubila bebu u osmom mjesecu trudnoće, dala sam joj ime Asja”
Hanadi Maslo iz Donje Jablanice izgubila je bebu u osmom mjesecu trudnoće dok se u porodičnoj kući borila s vodom i muljem. Trenutno živi u Mostaru i kaže da neke slike iz te noći nikada neće zaboraviti.
“Bila sam na krevetu, na leđima, i vidjela kako mom suprugu voda dolazi do usta, a mene pritiska uz plafon. U bolnici prvih šest dana nisam spavala. Čim bih zatvorila oči, slike su se vraćale. Prije su ljudi voljeli slušati kišu dok pada – sada je više ne vole. Kiša je blagodet, ali u onoj mjeri u kojoj smo je mi doživjeli, ne želim je. Strah me jake kiše. To me remeti.”, istaknula je za N1.
Potom je dodala:
“Doktori su mi rekli da mi je beba spasila život. Da nije bilo nje, ko zna kakve bih unutrašnje povrede imala. Dali smo joj ime Asja. Kažu da nije imala ni jednu modricu i da ljepšu bebu nisu vidjeli. Allah ju je uzeo. To je iskušenje. Da dođe čitav svijet, ne bih se tamo vratila. Voljela bih da se gore napravi neko obilježje, ali čim padne kap kiše, svi bismo pobjegli. Sve je isto, ništa se nije promijenilo.”
F.Z./N1
F.Z./N1
F.Z./N1
F.Z./N1
F.Z./N1
F.Z./N1
F.Z./N1
F.Z./N1
F.Z./N1
Podsjetimo, u poplavama i klizištima u Bosni i Hercegovini koje su se dogodile 4. oktobra ukupno je poginulo 27 osoba.
Najviše je pogođena Donja Jablanica, gdje je smrtno stradalo 19 ljudi.
Tužilaštvo HNK još uvijek bez odgovora
Tužilaštvo HNK-a još prošle godine formiralo je predmet o kamenolomu u Donjoj Jablanici, nakon sumnji da je otpad s te lokacije, usljed jakih padavina, zatrpao naselje ispod i izazvao veliku tragediju. Rezultati istrage još nisu predstavljeni javnosti.
Strah od kiše postao je dio njihove svakodnevice – podsjetnik na noć koja im je zauvijek promijenila živote. Preživjeli pokušavaju pronaći snagu da nastave dalje, ali odgovori na ključna pitanja o uzrocima katastrofe i dalje izostaju. Hoće li pravda biti zadovoljena i hoće li se poduzeti koraci kako bi se spriječila slična tragedija? Do tada, svaka kap kiše u Donjoj Jablanici nosi teret sjećanja i neizvjesnosti.
Film strah od kiše pogledajte u videu na početku teksta.
