Narod koji svoje bitisanje na ovom svijetu ispisuje samo kao mit, to jest živi ono što ne može bit, preferira laž kao osnovnu karakternu crtu. Ili kako to reče “otac srpske nacije” Dobrica Ćosić, “Lažemo da sakrijemo svoju bedu. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.” Kad je već tako, da ispričamo priču o Majku K. Ne onom Kraljeviću, rođenom sredinom 14.stoljeća, sinu Jevrosime i Vukašina, gospodara Prilepa i velikog dijela Makedonije, što silom prilika kad mu otac i brat poginuše, postade kraljević, čitaj impotentan za kralja, te prihvati biti turski vazal sa topuzom u rukama i gine na strani turske vojske protiv Srba u bici na Rovinama.
Majko K. o kojem besjedim rodio se u Laktašima, “dijete Kozare”, dedo mu bio partizan od kraja četrdeset pete godine nije šala. Volio dedo mijenjati mjesta prebivališta pa tako i prezime, što bi rekli sve za guzicu. Kao mali, Majko zadobio skjamu na jeziku pa nije mogao izgovoriti slovo “r” te ostade Majko K.
U novije vrijeme, oni što i mentalno voze u retrovizoru, u svemu vide kraljevstvo. Tako ima kralj kokaina, kralj korida, kralj nargile (dogurao do ministra čak, op.a.). I Majko postade kralj. Na vrijeme je učio trgovinu maglom kao i mali vuk. Obogatio se u zadnjem ratu jer je šverco “Partner” cigarete. Majko K. je naprasno zavolio turke pa često išao u Ankaru. Pričao, kako je nad Bošnjacima počinjen genocid. Doduše umotano, pa veli “desio se”, kao da desio zemljotres a ne težak ratni zločin njegovih srba nad Bošnjacima. Kada ga zavoljela i Evropa i Amerika a Majko poletio avionom, pjevao je đe stigne “nemože nam niko ništa” ali noću počeo pišati u krevet. Tako mokar prevrnuo je i sa pričom. Sve češće govori o ugroženosti srba, o “muslimanskom političkom Sarajevu” o nemogućoj Bosni i Hercegovini. Hvalio se kako mu je dedo uletio u dres partizana kada je sudija 9.maja već bio odsvirao kraj rata. Inače bio desna ruka Draži, priča Majko. Ama bio mu “desanka šakić” ubjeđivao je. A kada mu Rasputin kod kojeg je već mali vuk zadobio tešku upalu hemoroida, dade znak da Majko krene orati drumove, jer će mu on lično paziti oranje, Majko se osilio do te mjere da je ruskom oligarhu prodao rudnik i termoelektranu. Nije znao da je oligarh turac! Kola nizbrdo. Hoće odcijepiti republiku a po izgledu očiju i tikovima, biće da je sam odcijepio i da je za cijepljenje. Zove ga Sud nepostojeće BiH i prvostepeno mu saopšti i zatvor i da više nemere biti kralj. Nekontrolisano, sindromom ranjene zvijeri, na sarajevskoj televiziji priča kako on zna kako su srbe nabijali na kolac i da se to nikad više neće ponoviti. (lekcija fašiste i nobelovca, op.a.) Uvidio dalje nema kuda, sve je više poziva sa suda. Još bi na sud jazavca podmeto, smrad se širi, ništa više sveto. Oj Kočiću hebalo te štivo, ne pomaže ni mrtvo ni živo. Avionom u Izrael leti, vratio se prije nego sleti. Kasno Majko na Kosovo stiže, pa Mađaru sada skute liže. Čeka fermen Rasputina čike, stišće guzu za bitke velike. Ni topuz mu više ne pomaže, nit ordenje dedino od Draže. Rasputin se ljuljuška i smije, za reprizu “crvene armije.” Kad Beograd ista oslobodi, na stotine malih Rusa rodi. Majko, Majko, jecaj Budimpešte, zadnji “partner” popuši pre fešte. Republiku poplavila kiša a Laktaši ostali bez kralja, tako biva ko uz vjetar piša, kraj mu dođe prije samog kraja. Hrabro Majko sikće sa ekrana, sa topuzom, dušom punom rana. Crven kombi kruži bez vozača, “komandos” je na granici plača. Višak blaga gore s Majevice, premijer će dat za obveznice. Samo kupuj “nebeski narode” usranom je teško stić’ do vode. Rasputinu požuruje Majko rado, veza mu je bajker noćni Zaldo. U procjepu do pjesme mu nije, Majku K. se spremaju orgije. Utihnule gusle ne guslanje, pade Majko na tuđe oranje…
P.S.
Priča nosi mitsku notu jer oni koji odrastaju na mitovima ne mogu drugačije niti razumjeti poruku.
Obično im razumijevanje bude kasno pa što bi reko Dino M.M, “posle njanja nema kajanja.”
Za “neverne bebe” u “muslimanskom Sarajevu” što nas uvjeravali da je Majko K. reinkarnirao u “dobru vilu” toplo preporučujem da pročitaju štiva koja je po diktatu Načertanija “sisao” Majko K. Evo i jedna rečenica iz tog “učila zla”: “Čovek je bio nabijen na kolac kao jagnje na ražanj,samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i sto nije jače ozledio ni utrobu ni srce ni pluća.” Pouzdano znam da u svojim vitrinama još uvijek čuvaju to “učilo zla” kao sveto slovo. ” Upotreba Andrića više je nanijela štete muslimanima u Bosni nego sve vojske koje su Bosnom prolazile”, piše akademik Muhamed Filipović davne 1967. godine u eseju “Bosanski duh u književnosti.”
Imaš li rijeku Bošnjače? po kojoj tvoja zemlja se zove sa kojom žeđi svoje utoliš. Zašto si tužan Bošnjače? kad tako lijepo, umiješ da voliš… (iz pjesme Zašto si tužan Bošnjače?)
Said Šteta, književnik i novinar
