Zaboravljeno selo koje je zbrisala voda i zatrpala nebriga vlasti
Put koji od Jablanice vodi ka Blidinju i dalje ka Posušju zvanično je i dalje zatvoren. Zatrpan je i odronjen u oktobarskim poplavama, ali nedavno je odron probijen i ka Blidinju se vozilima može. Na vlastitu odgovornost.
Na vlastitu odgovornost živi se i selu Zlate kod Jablanice.
Na vlastitu odgovornost tamo živi nekolicina stanovnika sela u kojem je dvanaest kuća zbrisano te oktobarske noći. Pakao je počeo oko jedan sat iza ponoći i trajao je sve do pet ujutro. Kiša im nije bila najgora, stresla su ih tri zemljotresa te noći a onda se sa planine iznad kuća na njih sručila bujica mulja, vode i granitnih kamenih kugli veličine putničkog vozila. Seljani su bježali kome su i kuda su mogli, izvlačili jedni druge iz kuća koje su u tren oka bile zatrpane vodom i muljem.
Onda je ujutro, dok su se još miješali mračni oblaci puni vode i zraci prvog sunca, sve utihnulo.
“Vidiš tu gore, gdje je sve zbrisano, tu je bila kuća u kojoj je poginula moja nevjesta. Bila je u osmom mjesecu trudnoće, našli smo je zatrpanu u kući, drugo dijete je bilo uz nju, držalo je cijelo vrijeme za ruku. Izgrebano, izudarano, ali živo, hvala Bogu”.
Dok nam to priča, Senad Šašić rukom pokazuje kuda se bujica sručila na selo te noći kada je odnijela jedan život. “Bila je u osmom mjesecu trudnoće, mi uvijek kažemo da je dvoje mrtvih ostalo te noći”, dodaje Senadova supruga. “Svekrva je ostala u kući cijelu noć. Nepokretna, nismo je mogli iznijeti jer je kuća bila zatrpana za nekoliko minuta. Kad smo se ujutro nekako probili do nje, našli smo je, hvala Bogu, živu u kući”.
Kada se sa puta koji vodi ka Blidinju skrene u selo Zlate, onome ko prvi put tu dolazi, ne čini se da se tu išta strašno desilo. Nakon mosta, na ulazu u selo, put je popravljen novim asfaltom, prve kuće uz put nisu oštećene. No svega stotinjak metara dalje dočekaju vas tragovi užasa. I tada shvatite razmjere tragedije. Put, kuće s lijeve i desne strane, kuće u nizini uz rijeku Doljanku…
Sve je uništeno.
Četiri mjeseca kasnije, osim novih vodovodnih cijevi u raskopanom kanalu seoskog potoka, ništa u Zlatama nije obnovljeno. Kuće su i dalje zatrpane, napola srušene, bez prozora i vrata, sa debelim, masnim tragovima koji pokazuju dokle je voda stigla te noći. Negdje je bila visoka i po tri metra. Uništene su im i bašte u polju.
– Rekli su nam da najmanje dvije godine ne smijemo ništa sijati, nešto je prskano, valjda zbog dezinfekcije – pričaju mještani.
U Zlatama je najviše Šašića i Begića. Senad, Elvedin, Ibrahim… Njih dvadesetak okupilo se oko uništenih kuća čekajući komisiju iz Mostara koja je trebala procijeniti koje su kuće uslovne za život a koje nisu. Ali za život nisu dovoljni samo suhi zidovi i novi krov, u Zlatama i dalje vlada strah. Prve kapi svake nove kiše donose nesanicu i zebnju, razmišljanje hoće li opet krenuti na njih s brda iznad sela…
– Vi ste prvi koji su nas obišli u zadnja tri mjeseca. Niko ne dolazi, niko za nas ne pita, evo i ova je komisija trebala doći neki dan pa nisu. Najavilo da će danas, evo čekamo ih cijelo jutro – kažu nam mještani skupljajući se.
Priča o Zlatama priča je o onom najboljem i najgorem u ovom narodu. Najboljem, jer samo koji sat nakon poplave, u Zlatama su se organizirali, počeli su izvlačiti povrijeđene, čistiti poplavljeni most kako bi ih prebacili liječnicima u Jablanicu, istrpavati zatrpane u objektima. Najboljem, jer su dani koji su uslijedili bili priča o herojstvu, nesebičnosti, slozi…
– Stotine je ovdje ljudi došlo. Dobrovoljci, navijači iz Sarajeva i Srbije, majstori, spasioci… Ma nema ko nije bio, ko nije došao makar s lopatom da pomogne. Ljudi su dolazili, donosili pakete, davali novac… – pričaju nam.
I onda je, koju sedmicu kasnije, sve stalo. I onda je, kada se sve pomalo smirilo, počelo iz naroda izvirati ono najgore, najniže. Jer danas su Zlate i druga jablanička poplavljena mjesta, barem po onome što pričaju mještani, priča o gladnim dušama, otimanju, korupciji, dvostrukim mjerilima, priča o preusmjeravanju novaca i građevinskog materijala, agregata, grijalica…
– Najveći problem su te nekakave komisije, od Crvenog križa, Merhameta pa do općine i vrha države. Nikoga nije briga za nas. Nikoga. Niko ne dolazi u selo. Te komisije imaju nekakve svoje liste i dijele po svom nahođenju – razočarano će mještani dok čekaju mostarsku komisiju. “Posljednji slučaj je ovaj sa podjelom 600 maraka pomoći. Oni imaju svoj nekakav spisak na kojem je 85 ljudi. U redu, ali na tom spisku nema imena ljudi koji su iseljeni, koji žive u tuđim kućama jer su njihove uništene. Odeš da pitaš zašto, kažu nema ih u bazi. A dijele ljudima kojima kuće nisu ni taknute, koji žive u čaršiji”.
Kažu da je sva pažnja na Donjoj Jablanici a da ostala mjesta niko ne spominje.
“Šta je sa nama, šta je sa Fojnicom, Kreševom? Pa ovdje je sa zemlje zbrisano 12 kuća, imamo mrtve. I niko ništa. Prošlo, zaboravljeno”, nastavljaju. “Sve donacije, sve se nosi dole, u Donju Jablanicu. Merhamet ovde nije donio nijedan paket. Ovdje ljudi imaju šta jesti, hvala Bogu. Ali oni vrše neke podjele pomoći. Na primjer, građevinskog materijala. Ovdje ništa. Ništa. Znamo za slučajeve da dijele ljudima koji žive u stanovima, koji nisu žrtve poplave. Dobiju pare da popravljaju vikendice i podzide. Šminkaju čaršiju, nama niko ništa”.
Agregate koji su selu donirani odmah nakon poplava davno su morali vratiti. Morali su vratiti i perače pod visokim tlakom, sami grijalicama isušuju kuće. “Trebali smo dobiti drva, jer je sav naš ogrijev uništen. I tu nas prevarilo. Dali nam po grijalicu, konvektor, umjesto drva. Mokra kuća, vlažna, a jedna grijalica. Hladno, vlaga a da nam samo vidiš računa za struju”, kažu nam.
Muči ih i to što im općinske vlasti stalno traže neke dokumente i potvrde, a za svaki papir i potvrdu trebaju, iznova i iznova, plaćati taksu. Onima koji su u podstanarima nakon poplave i ionako su niskih primanja, to je veliki, bespotreban izdatak. Općina će, pričaju da su tako čuli, na kraju sela dati neku općinsku zemlju na licitaciju, da tamo seli i sebi gradi kuću ko želi. I ko ima novaca za to.
Pričaju o brojnim malverzacijama sa novcem i vaučerima, o komšijama koji su stavljali trake na ulazu u selo, tvrdili da se dalje ne može i onda uzimali novac za sebe, o kuponima koje je donirala kompanija Bingo za kupovinu u njihovim supermarketima pa su tada sretali Jablaničane koji nisu poplavljeni, koji imaju privatne firme kako uzimaju robu i namještaj za te kupone.
– Socijalni slučajevi su postojali i prije poplava, biće ih i ubuduće. Mi nismo socijalni slučajevi, mi smo preživjeli nesreću. Ali sada općinske vlasti guraju te socijalne slučajeve među nas, da i njih riješe u paketu. Problem je što ne rješavaju one kojima zaista treba pomoći – ogorčeno će seljani koji su davno izgubili nadu da će im kuće biti obnovljene. Ljubav prema selu jača je od straha, skoro svi žele svoje prekinute živote nastaviti u svojim Zlatama, ali bez pomoći države, te će ljubavi nestati.
Sat je vremena prošlo kako su se okupili, niko iz famozne komisije još se uvijek nije pojavio u selu. Sjeli su u automobile da se ugriju dok ih čekaju.
“Mi smo najgori sami sebi. Realno, mi smo sami sebi najgori. Nema sloge, nema jedinstva, nema razlike u tome ko je na vlasti”, kažu ispraćajući nas iz sela i upućuju nas da svratimo i provjerimo. “Ima nekakav centralni magazin, svašta se priča da se tamo radi. Da ima hrane, alata, mašina, tamo na UNIS-u. Da se sad nabrzinu rade nekakve inventure, da se to sredi. Ovdje posla ima federalni MUP, da se sve to istraži”.
Tražili smo općinskog načelnika, da provjerimo da li je ono što pričaju zaista tačno. Čak i da pola od tih priča ostavimo po strani, riječ je o ozbiljnim optužbama.
Nikada nije odgovorio ni na pozive ni na poruke.
