Koga sada vara Čegevara?
PIŠE: Boris ČERKUČ
Od bojkota već sad ništa, od prosvjeda isto ništa. Transfer blama se nastavlja i jedino ti ostaje da se diviš čudesnim i neotkrivenim oblicima licemjerstva kakvim obiluje naše društvo.
Ne znam jeste li uopće primijetili, ali bili su neki prosvjedi u ponedjeljak. Zaboravilo se, zar ne? Kako se i ne bi zaboravilo kad je sve opet bilo kao po matrici koja odavno vrijedi u ovoj zemlji – okupi se neka iole organizirana grupa, bude i transparenata, mediji, u oduševljenju što ne moraju izmišljati teme taj dan, pošalju reportere, prate iz studija, dovedu i dronove da snime spektakl iz zraka. No, iz kojeg god kuta da se okupljanje uslika, rezultat na kraju bude isti – nikakav!
Par stotina ljudi u vrh glave, poruke koje se sudaraju same sa sobom i ništa konkretno ne mogu donijeti, jednostavno imaš dojam kako bi, da nije medija koji odrađuju dnevnicu, malo tko i zamijetio da se nešto događa. Ne znam počešu li se po glavi uopće oni kojima je poruka s prosvjeda upućena?
Evo, sjećate li se još onih okupljanja pred OHR-om? Isto je bio neki, što bi rekli tamo daleko, transfer blama, neko susramlje, neki krindž. A obećavalo je, barem, jer svaki put imaš dojam kako jedna donedavno šampionska stranka to gura da se dogodi. No, i tu smo imali tresla se brda, rodio se miš.
Pogotovo u vremenu u kojem prosvjedi u Srbiji imaju neku opipljivu brojnost i određeni cool element, pa se doimaju kao frišak komad robe taman sišao s modne piste, naši pokušaji u usporedbi s tim izgledaju kao iznošen džemper iz outleta, iz second hand dućana. Izgleda kao ono staro, digla žaba nogu kad je vidjela da konja potkivaju.
Ima ih još uvijek dosta koji se pitaju, pa kako, dovraga, u jednoj ovakvoj zemlji nije moguće da nema prosvjeda? Povoda za izaći na ulice, reklo bi se, imaš vazdan po deset, koji god nivo vlasti da zagrebeš izaći će učas gnojni iscjedak. Koje god javno poduzeće da protreseš, ispast će lopovluk i malverzacije. Nema viđenijeg političara da mu se ne prišiva bedž na kojem piše “I srce kriminal” i sve logično vodi tome da netko protiv toga mora podignuti glas! Alo? Votafak?
U gradu u kojem živim, a tako je i u vasceloj zemlji, vrlo često ćete sresti ljude koji će vam, nakon pozdrava i pitanja đe si šta ima, početi pričati o tome kako se šteli, krade, namješta i zapošljava. Istresti će žuč pred vas, ma koliko da vam se žuri. Vi ćete mu suflirati, iznijeti neke svoje spoznaje i informacije, zaključit ćete kako je sve odavno prevršilo mjeru i kako treba djelovati, kako treba netko nešto učiniti! Dokle više, jebote???
Događa mi se to često, zaustave me da bi mi objasnili, rekli, ukazali, pritom me čvrsto potežu za rukav i istresaju svoju žuč u moje lice, očekujući da im jednom kolumnom, jednim podcastom, jednim vlastitim angažmanom riješim trideset godina očite šutnje i pristajanja. Govore mi što bih im trebao reći, koga napasti teškom medijskom artiljerijom i istjerati ga na čistac!
Kad im kažem kako bi bilo najbolje da adresiranom krivcu sami odu iznijeti problem, gledaju me blijedo, a kad im kažem eno vam izbora, izrazite nezadovoljstvo svojim glasom, kontaju da ih zajebavam. Kad im dadnem savjet – organizirajte se, očito vas ima dovoljno, kažu mi da im je sad jasno za koga igram. Bude mi pomalo drago kad krivnju prebace na mene, točno vidim da ta felš lopta nikada neće ući u gol.
Nemam ja problem što ljudi žučno pljuju po sistemu, zapošljavanju preko veze, nepotizmu, odlasku mladih i stranačkoj hobotnici. Toga ima koliko hoćeš, to je sistemski ugradbeni element ove i ovakve države i čak i slijepac vidi kako to funkcionira. Uz sve ono vjersko – nacionalno, kao žilav problem i još bolji alibi.
No, imam problem što većina tih ljudi, onih koji od mene traže da im jednom fintom riješim stvar, ne pljuju po istim takvim primjerima u bliskom krugu svoje familije, kumova ili prijatelja. A siguran sam da ih imaju gomilu.
Za obiteljskim ručkom, na kavi, na terminu malog nogometa, uvijek imaš priliku sasuti u facu sve što misliš nekom uhljebu, nekom tko se snašao, tko crpi i isisava tvoje resurse, a ne radi ništa.
Imaš priliku, ne laži da nemaš, barem poslati u sto lijepih onoga koga je zaposlilo jer je kum, rođak, ratni, školski, pa sve njegovo u treće koljeno. Imaš priliku, spuštena ti je lopta na penal, ali ti ne opucaš. Nikad. I nigdje.
Tražiš da ti ja spriječim korupciju, a da ti nikad ništa protiv nje nisi poduzeo.
Uredno platiš da ideš preko reda, uredno tražiš vezu i prije nego si se raspitao treba li ti. Uredno gledaš kako da zajebeš državu i zakone i zaobiđeš obaveze, ali ćeš vazda govoriti o lopovima koji pokradoše zemlju. I ako ti netko od tih lopova sutra izađe u susret i zaposli ti malog ili malu, sredi budžetska sredstva za udrugu ili lokalnu inicijativu, što se tebe tiče, lopovluka i korupcije više neće biti. Past će to u drugi plan. Što se tebe tiče, sve će biti u najboljem redu, zar ne?
Jednako kao što vam ni jedno javno poduzeće više neće biti pretrpano ako ste ili vi ili netko vaš od danas u njemu. I onda mi kažeš, zar je moguće da ovdje nema prosvjeda, protestnih demonstracija, izražavanja masovne volje građana?
Nema. Jer kako podignuti ruku na sebe? U zemlji licemjera, ovo što imamo je još i super. U zemlji gdje svi čekaju da i njih zapadne, da se i za njih napravi kakvo mjesto, najviše što možete dobiti je skromna poruka – hajde, bolan, malo sjašite vi, da vas zamijenimo malo mi…
– Pročitajte više na: https://bljesak.info/kolumna/kolumne/koga-sada-vara-cegevara/483161
