“Protesti u Srbiji su počeli jer je očito svima da je vlast de facto ubila onih 15 ljudi, to je jasno kao dan. Ovdje (u Jablanici, op.a.) je jasno kao dan da nije samo prirodna nepogoda ubila ljude, da je neki kamenolom i ništa se ne događa. Ista stvar se dogodila u Donjoj Jablanici kao u Novom Sadu – ništa se ovdje (u BiH, op.a.) ne događa. Društvena apatija. Bila je i u Srbiji, ali se promijenilo”, rekao je historičar i publicista Dragan Markovina u Pressingu.
Došli ste iz Mostara. Kako je izgledao put?
Bio sam u koloni 45 minuta jer se jedan kamion popriječio na ulazu u Jablanicu. Zastrašujuća je činjenica da mi imamo dva ključna grada – Sarajevo i Mostar, i tu cest u i prugu do Ploča koja vodi na more, i da EU nije odlučila praviti Koridor Vc u životu nikome ne bi palo na paer da cijeli promet ovisi samo o jednoj staroj, uskoj magistralnoj cesti. Dogodi se prirodna katasrofa, neki sudar i blokirani ste – nemate alterantivu. Ja sam u to vrijeme išao preko istočne Hercegovine. I nikome zbog toga nije neugodno.
Skoro četiri mjeseca nakon poplava pušten u promet željeznički saobraćaj. Kada prođe čovjek kroz Jablanicu ne može da ne ostane užasnut prizorima. A protesti zbog svega što vlada nije učinila, a morala biće za nekoliko dana. Šta to govori o nama?
Govori o izrazito apatičnom društvu. S izuzetkom tih ljudi koji su izravno pogođeni i šačice aktivista, jeste javnost bila solidrna i uplaćivala, ali ne može se na entuzijazmu građana napraviti ništa, u potpunoj smo apatiji i niko više ne vjeruje da može nešto bitno promijeniti bilo kakvim protestima ili slično. Tako je u mnogome izgledalo i u Srbiji donedavno.
Mladi u Srbiji ne vjeruju da nije moguće, oni misle da mogu. A šta mi ovdje želimo?
Ovdje nema jednog durštva, ovdje ima nekoliko parlalenih društava i svako živi u ‘bubble svemiru’ i kada se dogodi nešto gdje moramo funkcionista zajendički dogodi se ovo. Gdje god ljudi mogu utjecati na lokalnog čelnika to je kako-tako, ali na višem nivou nema ideje kome protestovati i od koga šta tražiti. Na tim nivoima vlasti idu smjene, ali se onda blokira Dom naroda… Prosječan građanin realno i ne razumije ustrojstvo države i kako i kome da se obrati ako ima neki problem.
Kada se dese protesti u Srajevu i eventualno ih neko podrži u Banjaluci i Mostaru i obratno, kažu evo ih ruše BiH ili RS ili protiv Hrvata su. Kako izaći iz tog ‘bubblea’?
Pozitivno sam iznenađen i vidim neku nadu u tome što se događa Beogradu i cijeloj Srbiji. Nisam vjerovao da će se mladi ljudi dići. Dizala se opozicija, ljudi mojih godina i stariji i uvijek bi to došlo do zida, rasplinilo se i tako. Možda nas iznenade mladi ljudi, ali ne vidim trenutno nikakvu naznaku da bi mladi ljudi iz Banjaluke, Sarajeva i Mostara krenuli u bilo koji zajednički problem, recimo zagađenost rijeka koji nije politčki.
Ljudi su se navikli da žive u zagađenom gradu i relativiziraju i taj problem?
To je stanje na koje smo se navikli. Ali ovdje ne ključa, problem je što uvijek lako upireš prstom u drugog, nismo mi krivi već politički lider tvoje nacije. Vučičć je izgubio više, nema u koga da upire, ostali su Srbi u Srbiji sami sa sobom. Ovdje toga nema, i dalje se raspravlja oko izbornog zakona, geopolitike, međunarodne zajednice. Mi u Mostaru na lokalnim izoprima ne možete doprijeti do pitanja da godinama nisu šahtovi promijenjeni i to uopće nije bila tema gradskih ni ovih ni prošlih izbora.
Mostar ste opisali kao dva sela s urabnom infrastrukturom koja nevino žive svoju podijeljenost, tako ste nekada govorili. Je li i dalje tako?
Nešto je bolje. Život funkcioniše na nivou da nije zidom podijeljen, da ljudi komuniciraju i druže se, da ono što se u medijima prikazuje u političkom smislu nije potpuno vjerni odraz međuljudskih odnosa, aki kada se dignete na nivo iznad političkih odnosa i odlučivanja ne možete probiti – do ratne linije vladaju jedni od ratne drugi. Ako želite raditi u javnom sektoru, od komunalija do univerziteta gotovo da je nemoguće da dođete u priliku ako niste vezani za vladajuće stranke. Suštinski o ratu se ne razgovara, osim unutar vlastitih nacionalnih zajednica, te su traume potisnute iz javnog prostora. Kad su nogometni derbiji događa se što se događa, sada se počelo i mimo derbija i to su mladi ljudi. Sada je ok. Sigurnost u Mostaru, bez obzira na tučnjave, je prilično dobra. Ali je činjenica je da cijele te generacije koje su odrasle imaju i 20, 30 godina ne znaju za ništa van ovoga i hrane se onim što im se javno prezentuje u školstvu, medijima, u kući i nemaju iskustvo zajedničkog življenja. Svi ovi politički lideri imaju, ti se ljudi poznaju. Ove nove generacije kad preuzmu – bojim se kako će to izgledati.
Imamo li pravo nadati se da će energija s protesta u Srbiji zahvatiti i mlade u BiH i pozitivno utjecati na njih? Radi li iko na tome da se desi prevrat da mladi požele upoznati drugog i drugačijeg?
Mislim da to prirodno ljudima dolazi i bitno je da imaju priliku pronaći nešto takvog tipa. Postoje nevladine organizacije, omladinski klubovi i pojedinci koji su entuziajstični aktivisti. Ne može se reći da ako nekoga zanima da se zajedno radi da se ne događa, ali je malo utjecajno u životnom smislu i raspline se kada ljudi uđi u stvarni život i bave se pitanjem egzistencije. Protesti u Srbiji su počeli jer je očito sivma daje vlast de facto ubila onih 15 ljudi, to je jasno kao dan. Ovdje je jasno kao dan da nije samo prirodna nepogoda ubila ljude, da je neki kamenolom i ništa se ne događa. Ista stvar se dogodila u Donjoj Jablanici kao u Novom Sadu – ništa se ovdje ne događa.
Zašto?
Nemam odgovor. Društvena apatija. Ali ona je bila u Srbiji, ali mislim da se radi o tome da tamo postoji autokratski vladar države i ljudi su shvatili da imaju jednog krivca u kojeg mogu uprijeti prstom. Ovdje ne možete. Morate duboko proniknuti koje bio na vlasti ko je da dozvolu, nema lake mete i teško je kanalizirati bijes ljudi.
