Bankar iz dalekog Novog Zelanda stigao je 1997. godine u ratom razorenu Bosnu i Hercegovinu sa naizgled nemogućim zadatkom – da uvede jedinstvenu valutu na cijeloj teritoriji države. Bio je veliki izazov je u tom trenutku ujediniti monetarni sistem zemlje gdje svaki narod koristi svoj novac – Srbi jugoslovenski dinar, Hrvati hrvatsku kunu, Bošnjaci bosanski dinar.
– Jedina valuta koju su koristili svi dijelovi zemlje bila je njemačka marka – kazao je Peter Nicholl, prvi guverner Centralne banke Bosne i Hercegovine za BBC prije dvije godine.
Nova valuta u BiH nastala je na temeljima mirovnog sporazuma u Daytonu, kojim je okončan rat u ovoj zemlji, a prezentirana je na današnji dan, 21. januara 1998. Zbog povjerenja ljudi u njemačku marku, nazvana je – konvertibilna marka.
Začetnik ideje o novoj valuti koja će direktno zavisiti od njemačke marke bio je Steve Hanke, američki ekonomista, koji je danas profesor primijenjene ekonomije na Univerzitetu Johns Hopkins u Baltimoru.
Hanke je, kaže, dizajnirao “sistem valutnog odbora koji bi oslobodio zemlju njenih problema sa inflacijom”.
Valutni odbor je sistem kursa koji znači da je konvertibilna marka uvijek vezana za njemačku marku (kasnije euro), u odnosu – jedna njemačka marka vrijedi dvije konvertibilne marke.
No koliko danas vrijedi konvertibilna marka jer, kao što znamo, njen kurs je fiksiran i tržište ne može odrediti njenu vrijednost. Ali kao i sa svakom valutom, njena stvarna vrijednost je u tome koliko toga se novcem može kupiti.
U našoj kolektivnoj memoriji, često romantiziranoj, negdje je zapisano da se za jednu marku tih poslijeratnih godina moglo kupiti mnogo toga, a danas se malo šta može kupiti za marku, što će reći da ljudi imaju dojam da je tada marka vrijedila više.
Da li je to zaista tako?
Da bismo došli do odgovora, analizirali smo maloprodajne cijene određenih proizvoda, možda bi se to moglo nazvati nekom mini šoping listom. Uglavnom, riječ je o proizvodima koje svakodnevno kupujemo i koji se redovno pojavljuju u svim statistikama cijena.
U godini kada je uvedena konvertibilna marka, 1998. pola kilograma kafe, maslac od 250g, litar mlijeka, 10 jaja, kilogram piletine, kilogram junetine, kilogram brašna, riže i kilogram hljeba koštalo je 29,37 maraka. Isti proizvodi u 11. mjesecu 2024. godine koštali su 62,56 maraka. Dakle, naša mini korpa od 1998. do 2024. godine poskupjela je za 113 posto. Ako bismo stvari gledali krajnje pojednostavljeno, rekli bismo da je 1 marka potpuno izgubila svoju vrijednost tokom tih godina. Ali to ne bi bilo istina. U sličnom vremenskom intervalu (nismo uspjeli pronaći podatke za 1998, najranija godina za koju imamo podatke je 2001), prosječne neto plaće su zabilježile ogroman rast. Dakle, 2001. godine prosječna plaća bila je 443 marke, dok je na kraju 2024. godine prosječna plaća iznosila 1.401 marku. Prema tome, plaće su porasle za 216 posto.
Ovi podaci nam govore slijedeće: ako su nam plaće porasle 216 posto, a cijene proizvoda 113 posto, razlika od 103 posto zapravo je procenat za koji je porasla naša kupovna moć tokom ovih godina. Pojednostavljeno rečeno, jedna konvertibilna marka danas vrijedi 103 posto više nego prije 26 godina.
