Uloga dokazivača je danas jako rasprostranjena zato što je sistemski podržana. To je uloga nekoga ko je u stanju velikog straha i napetosti pred drugima, a najviše autoritetima. Nastaje iz pozicije u kojoj se u primarnoj porodici nije dobro definirao osobni identitet. To znači da roditelji nikada nisu dali jasne naznake i uputstva za samovrijednost, te su zahtjevi bili neispunjivi. Nikad nismo bili dovoljno dobri, ma koliko se trudili.
Svaka ljubav je uvjetna, ali je ovdje problem bio u tome što je prostor za prihvatanje djeteta bio isuviše uzak. Bilo je: ili kako mi kažemo, ili nikako, a i onda kada dijete uradi ono što se od njega traži, to je i dalje podrazumijevano. Nikada nije bilo dovoljno vrijedno. Ovo je veoma čest slučaj u porodicama u kojima bar jedan roditelj osjeća samo prijezir ili ima takvu strukturu ličnosti koja se lako može uklopiti u dijagnozu narcističkog ili graničnog poremećaja.
Takav roditelj ima nestabilna raspoloženja i samovrijednovanje, te mu/joj je neophodno da neko drugi bude kriv za ta raspoloženja, i zato dijete biva izloženo neispunjivim zahtjevima. Sve dok dijete nije dovoljno dobro, to je dobar izgovor za njihovo osjećanje praznine.
Dijete to, naravno, ne razumije, i nastavlja da se dokazuje vjerujući da je problem u njoj/njemu, te tako imamo bazu dokazivanja svoje vrijednosti. Tu postoji ukorijenjeno nisko samopoštovanje i strah od toga da se vrijedi.
Dokazivač odrasta sa idejom da je nepoželjan, teret, i da će ga drugi lako odbaciti, čim ga razotkriju. To je posljedica takvog odrastanja, i nemogućnosti da se roditeljski zahtjevi zadovolje. Ova uloga sa sobom uvijek nosi frustraciju zbog nemogućnosti da se uspostavi vlastita vrijednost i validira svoj identitet. To su obično djeca koja rade sve što treba, ali što više rade, to se i oni i njihov uspjeh više podrazumijeva.
Samim tim, odrastanje u takvoj atmosferi stvara ulogu dokazivača – nekoga ko je u stalnom strahu da bude procijenjen kao uljez, kao nedovoljno vrijedan, nekoga ko je stalno u stidu i strahu da će ga drugi odbaciti, da će ispasti glup i pogriješiti.
Dokazivači motivaciju za sve što rade nalaze samo u prevazilaženju unutrašnjeg osjećaja srama i neadekvatnosti, te su to obično ili ljudi koji puno prokrastiniraju, ili koji su izuzetno uspješni i organizirani Taj osjećaj lične neadekvatnosti je težak za podnošenje, i zato su skloni zavisničkim ponašanjima, od kojih je jedna forma: radoholičarstvo. Sve što može da zatrpa taj osjećaj neadekvatnosti i bezvrijednosti dolazi u obzir. Još jedan fakultet, master, doktorat… samo još jedan, a onda opet nešto novo. Ne smije da se stane.
Problem je što nigdje nema njih; dokazivanje podrazumijeva pretpostavljanje tuđih očekivanja, bez razumijevanja svojih. Što je najgore, ta tuđa očekivanja nikada nisu zapravo tuđa, nego su naša. Dokazivač se uvijek postavlja u poziciju manje vrijednog i uvijek pokušava da zadivi i ne razočara autoritet.
Ova igra se odigrava zato što je prijeteće sebi priznati da nismo bili dovoljno prihvaćeni i voljeni od roditelja jer je to teže podnijeti nego da smo sami krivi. Ako si sam kriv – ispravljivo je, do tebe je što je kontrola.
Ključan problem dokazivača je strah od napuštanja i nepovjerenje. Povjerenje povređuje, a dokazivač ne zna svoje potrebe, te svoj bijes ne vidi. Samim tim, živi u strahu da ne vrijedi i dokazuje se da vrijedi, bezuspješno, jer nijedna vanjska validacija nije dovoljna.
Problem je u tome što se ovaj ekonomski sistem hrani dokazivačima. Oni su odlični zaposleni i kupci, najčešće usamljeni ili sami.
To se posebno vidi u partnerskim vezama, u kojima se često dokazuju partnerima. Ukoliko se dokažu, i osvoje partnera a ne dobiju ispunjenje tog osjećaja praznine (a neće ga dobiti), kreću da osjećaju bijes. To je baš ta psihološka igra iz djetinjstva. Dokazuju se rigidnom autoritetu od roditelja, a on nikako da se promjeni i postane manje hladan. Zato u vezama najčešće biraju i bivaju sa hladnim, distanciranim partnerima koje poslije pokušavaju da promjene i “otople”, kao hladnog roditelja.
Izborom takvog partnera pokušavaju da repariraju odnos iz djetinjstva, ali i da se sakriju od izbora nečeg drugačijeg, pošto im je to dosadno, dovodi ih u vezu sa vlastitom neadekvatnošću. Čim ih neko prihvati, osjećaju se kao da ta osoba nije dovoljno vrijedna.
Seksualna želja i ponašanje u seksu je isto dokazivačko i nestaje kada se dokažu. I tako, od odnosa do odnosa, a ono što je potrebno jeste da rade na samo prihvaćanju i reparaciji tog dječjeg, odbačenog djela sebe.
Problem je u tome što se ovaj ekonomski sistem hrani dokazivačima. Oni su odlični zaposleni i kupci, najčešće usamljeni ili sami. Reparativno iskustvo koje im je potrebno a koje podrazumijeva bliskost sa drugima danas se ne promoviraju, i zato ne vide da imaju problem, posebno što se taj problem prikriva poslovnim uspjesima i novcem.
Izvor: Velike Priče , Milan Damjanac je psihoterapeut, edukator i predsjednik PLK Centra
Priredila: Žana Alpeza
