Konjic je sinoć, 16. decembra 2024. godine, u predivnom ambijentu Muzeja drvorezbarstva “Zanat”, ponosnog nosioca UNESCO-ove oznake, ugostio eminentna imena bosanskohercegovačke kulturne scene.
U okviru projekta “Teatar baština '24”, koji organizuje Narodni univerzitet Konjic, publika je imala priliku da prisustvuje jedinstvenom teatarskom događaju.
Almir Imširević, renomirani dramaturg i pisac, predstavio je svoje autorsko djelo “Jedan je Muhamed Ali”. Ova drama, koja je već osvojila srca publike i žirija na brojnim festivalima nakon premijere u Narodnom pozorištu u Sarajevu, izazvala je veliko interesovanje i u Konjicu.
Imširević je na dirljiv način govorio o inspiraciji za nastanak ovog komada, naglašavajući univerzalnost teme odnosa oca i sina i njenu povezanost s aktuelnim društvenim pitanjima.
Tekst sam počeo pisati u godini smrti Muhameda Alija. Danas mogu slobodno reći da u vlastitom pisanju prepoznajem opsesivnu temu – odnos oca i sina. Dakle, ništa originalno, od Hamleta do danas, dramska književnost pokušava ispričati sličnu priču. Stoljećima isti problemi, smisao, smrt, nepravda, nesreća, osveta, sumnja, strah…
Promijenili su se kostimi, vrsta oružja, sve drugo nam je, izgleda, ostalo isto, ako ne i strašnije. Strašnije zbog blizine s koje nam je omogućeno posmatrati svijet. Tehnologija nam je omogućila da gledamo direktan prijenos i smrti i onoga što dođe poslije nje. Goleme patnje. Moja drama, zamišljena kao priča o jednom ocu i njegovom sinu, prirodno se pretvorila i u priču o vlastitom iskustvu, vlastitoj porodici, a odnedavno, potpuno izvan spisateljske kontrole, progovorila je i o Vaelu el-Dahduhu (Wael Al-Dahdouhu), palestinskom novinaru i ocu. Vlada, zaista, veliko interesiranje za predstavu. Ime Muhameda Alija je pravi mamac.
O mamcima ponešto mogu reći tek u razgovoru s kolegama ribarima. Od rahmetli oca sam naslijedio strast prema ribolovu, ali još učim brojne tajne. U pozorištu ne vjerujem u mamce, ne oslanjam se previše na reklamiranje, ne opterećujem se modom i onim što bi bilo privlačno većini. Iza svakog mamca, barem je tako u ribolovu, uvijek je želja da se plijen prevari i ulovi. Plijen i žrtve nisu moja publika, a ime Muhameda Alija je tek „lozinka“, ne puno drugačija od onih koje se izgovaraju na vojničkim stražama.
(Almir IMŠIREVIĆ, rođen 10. 3. 1971. godine u Bihaću. Diplomirao na Odsjeku za dramaturgiju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Autor je drama: „Kad bi ovo bila predstava…“, „Balkanski đavo Sram“, „Circus Inferno“, „Po istinitoj priči“, „Mousefuckers“, „Kad bi ovo bio film“, „Jedan je Muhammed Ali“… Drame su mu nagrađivane na festivalima u Bosni i Hercegovini, izvođene u mnogim zemljama Evrope, te uvrštene u francusku i bosansku antologiju savremene drame. Do sada je objavio dvije knjige drama, knjige kratkih priča „Strana 212“ i „Najljepši od svih svjetova“, te roman „Zlatni geler“. Niz godina bio šef Odsjeka za dramaturgiju, a danas je redovni profesor na predmetu Pisanje za teatar.)
U drugom dijelu programa, publika je imala priliku da se upozna sa knjigom “Antiratni teatar u Sarajevu pod opsadom” autorice Hane Bajrović-Čardaković. Ovo izuzetno vrijedno istraživanje donosi nam svjedočanstvo o snazi umjetnosti u najtežim vremenima i o tome kako je teatar u Sarajevu pod opsadom postao simbol otpora i nade.
Antiratni teatar u Sarajevu pod opsadom – (Tekst Nihada Kreševljakovića)
Knjiga Hane Bajrović – Čardaković Antiratni teatar u Sarajevu pod opsadom nedvojbeno je, do sada, najznačajnije djelo koje ne samo da sintetizira postojeća istraživanja, već uključuje autoričin samostalni istraživački rad, čime su postavljeni ozbiljni temelji svim budućim istraživanjima ove teme.
Dosadašnja literatura i ostale vrste projekata koji su se bavili ovom temom uglavnom su bili bazirani na oralnoj historiji, čime su sačuvana izuzetno vrijedna svjedočanstva učesnika teatarskog života pod opsadom, kao i radovi posvećeni teatarskoj kritici. Među njima svakako su bile najznačajnije knjige Teatar pod opsadom – Kamerni teatar 1992.-1996. Gradimira Gojera i knjiga Teatar u ratnom Sarajevu 1992. – 1995. Davora Diklića.
Ipak, temu teatra u Sarajevu pod opsadom do sada nismo imali obrađenu na jednom mjestu.
Izuzimajući posebne dodatke, autorica je prevashodno odredila kontekst, a potom korak po korak obradila različite segmente teatarskog života: od onoga što se događalo u prvim mjesecima opsade, načina organizacije teatarskih radnika u ratnim uvjetima, djelovanja sarajevskih institucionalnih teatara i drugih teatarskih institucija, ratnog repertoara, internacionalne saradnje i gostovanja sarajevskih teatara van Sarajeva, tehničko-produkcijske uvjete u kojima djeluju, atmosferu u kojoj djeluju teatarski umjetnici i radnici, socijalni aspekt i odnos teatra i ljudi, publiku…
Zaključci koje autorica donosi na osnovu zasebno istraženih cjelina, iako su u javnosti bili spominjani i prije, na ovaj način dobivaju i svoju znanstvenu utemeljenost. Jedan od najvažnijih zaključaka koje autorica ubjedljivo dokazuje je onaj po kome je i naslovila svoju knjigu – Antiratni teatar u Sarajevu pod opsadom. Iz svih podataka navedenih u njenom istraživanju, sugeriše nam se da i sami obratimo pažnju na činjenicu da unutar prezentiranog repertoara ne postoji propagandni aspekt djelovanja sarajevskih pozorišnih umjetnika, već da se radilo o umjetnosti u njenom esencijalnom obliku. Pored pažnje vrijedne profesionalne i znanstvene posvećenosti autorice ovoj temi, podjednako važna je pasioniranost kojom autorica pristupa teatarskoj djelatnosti u periodu opsade.
Zbog toga ne mogu, a da to ne povežem sa zanimljivim podatkom da je autorica rođena 1992. godine, te da je, po svjedočanstvu njenih roditelja, njen prvi izlazak iz kuće u gradu pod opsadom bio upravo odlazak u pozorište. U vremenu kada bi mnogi voljeli da se prošlost prepusti zaboravu, često i zbog vlastite griže savjesti, Hana je dokaz da su nove generacije uspjele uspostaviti autentičnu povezanost sa onim što je bila ideja vrijedna umjetnika u Sarajevu u periodu opsade.
Osobno, ono što se tada događalo, također sam smatrao fenomenom i jednom od najzanimljivijih pojava ne samo u historiji bosanskohercegovačkog teatra, već i svjetske, a osobito evropske teatarske historije. Knjiga Hane Bajrović – Čardaković upravo nudi znanstveni dokaz jednoj takvoj tezi.
Ono što je možda najfascinantnije u svemu tome je da je sve to proizišlo iz one, često ponavljane izjave aktera teatarskog života u Sarajevu pod opsadom, a po kojoj je umjetnost u tom periodu prepoznata kao prirodna ljudska potreba jednako važna kao potreba za vodom, hranom ili zrakom! Ova knjiga svakako će biti vrijedno sredstvo da se važnost ovog fenomena iskomunicira sa budućim generacijama, a samim tim i da se zasebni segmenti koje autorica navodi obrade kao u potpunosti zasebne teme. S obzirom da je u godinama poslije opsade na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti uveden i predmet Teatar i film pod opsadom, ova knjiga će olakšati kako predavačima tako i studentima u procesu njihovog akademskog obrazovanja.
Dodao bih i to da je među značajnim, ali malobrojnim radovima koji su obrađivali ovu temu do sada, i izložba i knjiga pod imenom Teatar pod opsadom, čija je autorica također Hana. Spomenuta izložba i knjiga također su, kao i ova knjiga, realizirane u okviru programa Modul Memorije. Ti projekti, realizirani 2019. godine, također su predstavljali pionirski rad, gdje je autorica po prvi put metodološki obradila teatrografiju institucionalnog teatra u Sarajevu u periodu opsade.
U tom smislu, ovaj rad je zapravo nastavak bavljenja istom temom u kojem su dodatno i sistematično obrađeni različiti segmenti kao zasebne teme. Rad na kojem je autorica radila više godina dio je njenog magistarskog rada uspješno odbranjenog na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za komparativnu književnost.
Za kraj, kao direktor Festivala MESS, ali i kao prijatelj koji je imao privilegiju surađivati sa autoricom knjige, želim izraziti zadovoljstvo što se ovako važna knjiga publicira i promovira upravo u okviru programa Modul Memorije, koji je od svojih početaka posvećen umjetnosti nastaloj u radikalnim situacijama, duboko vjerujući da umjetnost ima sposobnost da nas kao ljude oplemenjuje.
Ova knjiga i ono što je njen sadržaj je vrijedan prilog takvom uvjerenju. Naši umjetnici iz tog perioda su se uspjeli izboriti da se njihov glas čuje u najčišćem mogućem obliku nekontaminiranom bilo kakvom ideologijom ili bilo kakvim propagandnim ciljevima. U tom smislu njihovo djelovanje jeste inspirativno i za buduće generacije, učeći nas da istinska umjetnost, kao i djelovanje umjetnika, nije samo pitanje estetike, već da je estetika neodvojiva od etike!
(Hana Bajrović – Čardaković, rođena je u Sarajevu, 18. avgusta 1992. godine. Diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za komparativnu književnost. Magistarsku tezu odbranila je radom Antiratni teatar u opkoljenom Sarajevu.
Sa 23 godine počela je objavljivati tekstove iz oblasti kulture, teatra i ljudskih prava. Iste godine, počela je raditi kao saradnica Festivala MESS za koji je pisala teatarske kritike festivalskih predstava. Svoj profesionalni rad u oblasti teatra započela je 2015. godine, u početku kao saradnica, a kasnije kao dio produkcijskog tima Festivala MESS gdje je i danas angažovana.
Projekt koordinatorica je programa Modul Memorije od 2017. godine, u okviru kojega vrši poslove organizacije i produkcije te selekcije programa i umjetnika, a radi i kao PR Modula Memorije. Članica je redakcije više izdanja Biblioteke MESS. Jedna je od urednica fotomonografija, romana i knjiga Žene opkoljenog Sarajeva autora Hidajeta Delića; Teatar u opkoljenom Sarajevu 1992.-1995. Davora Diklića; Srebrenica – 25 godina kasnije (bosanska i engleska verzija, u izdanju fondacije Heinrich Boell); Znaš li Nunu Montiljo autora Edina Krehića; te Sjena sjećanja Rona Haviva i Lauren Walsh. Radila je izvršnu produkciju i postavke izložbi (kustoske poslove) fotografa i fotografkinja poput Hidajeta Delića, Velije Hasanbegovića, Davida Verberckta, Rona Haviva, Alexa Elene, Sukija Medenčevića, Paula Lowea, Roberte Biagiarelli, Rikarda Larme, Fabricea Dekonincka, Miloša Cvetkovića.
Radi kao izvršna producentica na regionalnim i internacionalnim predstavama koje gostuju na Festivalu MESS. Godine 2019., radila je kao izvršna producentica te asistentica reditelja na dokumentarnom filmu Sjećaš li se Sarajeva – Susan Sontag u Sarajevu, autora Nihada Kreševljakovića.
Autorica je dokumentarne izložbe Teatar pod opsadom nastale u koprodukciji Festivala MESS i Narodnog pozorišta u Sarajevu, koja je postavljena 2019. godine u Narodnom pozorištu Sarajevo, kao i koautorica dokumentarne izložbe 60 godina MESS-a koja je 2020. godine postavljena u galeriji Collegium Artisticumu povodom obilježavanja 60 godina rada i postojanja Festivala MESS.
Autorica je teatografske knjige Teatar pod opsadom koja je izdata 2020. godine, a izdavači su J.U. MES i Narodno pozorište Sarajevo. U julu 2020. bila je dijelom umjetničkog i produkcijskog tima na projektu „Sjećanje za 8.372“, povodom obilježavanja 25 godina od genocida u Srebrenici. Bila je dijelom uredničkog tima monografije 30 godina Sarajevskog ratnog teatra SARTR-a (2022.) te je jedna od autorica tekstova za istu monografiju. Rediteljica je i autorica filma 60 godina MESS-a, čija je premijera održana na jesen 2024. godine.)
Uz podršku Grada Konjica i Fondacije za muzičke, scenske i likovne umjetnosti u Sarajevu, Narodni univerzitet Konjic nastavlja bogat program “Teatar baštine '24”.
U narednom periodu, očekuje se gostovanje Ansambla Pozorišta mladih Sarajevo, a završnica programa bit će posvećena edukativnim radionicama za mlade ljude koji se bave teatrom. Ove radionice će voditi iskusni pozorišni pedagozi, pružajući mladim talentima dragocjene savjete i znanja.
“Teatar baština '24” je još jednom potvrdio da je Konjic grad koji njeguje kulturu i umjetnost, te da je spreman da svojoj publici ponudi vrhunske kulturne doživljaje.
