Ulazim u gaj, u gustiš života.
Sudrug hrast drži mi lekcije iz uspravnosti.
Rasprh sojke, te žar-ptice, ponad zemne pitomine.
Iako minu proljet, zdravim se s alicom jer blažila mi dušu.
Iz lavande i ruzmarina cijedi se nektar juga, čeznu za tobom daljine, daljine:
Verona, Kadiz, Malaga, Kazablanka, Lisboa, Kirenija, Lanzarote.
Gladiola-isukani mač, opominje na okrutnosti životnog kruga.
Svojom mednošću takiša priziva ubijeni zavičaj, drinski.
Zukva iz prikrajka opominje svojom gorkošću.
Ispod, modro oko Neretve virka kroz šipražje: Tu sam, veli mi.
Vrganj, taj gerilac u šumi, šmugnuo u labirint hlorofilni.
Jagode s bršljanom druguju, slukteći zimomoru.
I drijen se pritajio, da nekako s proljeća zažari zimsko sivilo.
Lipa, što liječila nas mirisima kad žeženo bi, razodjenula se lišćem.
Mehlemli kopriva se preselila u potkrovlje, navješćuje ozdravljenje.
Preni se, oslušni pjev skitača kosovaca, doletjelih iz Pandžinih priča.
Eno, ježurak prominu proplankom vedrine.
Eno, novi susjed podiže krov, svija gnijezdo, priziva: „Dome, slatki dome“.
Na okohvatu zasniježeni Prenj, taj naš Kilimandžaro.
Podmukli decembar zateže tetive na luku moga života.
Potkraj 2024.godine