Bosna je zbog svojih različitosti uvijek bila na udaru zapadnih sila. Zapravo je kroz čitav srednji vijek bila trn u oku Evropi i to zbog vjere bogumilske koju, kako ističe poznati arheolog i historičar Enver Imamović, nije priznavala ni zapadna ni istočna crkva.
– U izvornoj građi naziva se raznim imenima: crkva bosanska, bosanska hereza, bosansko krivovjerje, vjera bosanska i slično, a njene vjernike naziva bosanskim hereticima, patarenima, manihejcima, katarima, kudugerima, bogumilima i slično, dok su se sami vjernici nazivali krstjanima, često dobrim krstjanima. U domaćoj tradiciji za njih je udomaćen naziv bogumili – pojasnio je Imamović za Faktor.
Vjera nastala u 3. stoljeću
Dodaje da je vjera koju su slijedili bogumili u Bosni nastala u 3. stoljeću u Perziji (današnji Iran). Tvorac joj je Manije u koju je ugradio dualističko učenje sa kršćanskom podlogom.
– Preko Irana i Male Azije doprla je u Evropu pa i u Bosnu. Po učenju te vjere od praiskona postoje dva nezavisna počela: Bog-tvorac duhovnog svijeta i materija koju je stvorilo zlo biće. Ovo učenje je našlo brojne pristaše među ranim kršćanima. U 7. stoljeću reformirano je kada dobija novu snagu i počinje se širiti i po evropskim zemljma.
Ova vjera je prodrla i u Bosnu i bila je općeprihvaćena od njenog stanovništva kao i od njenih vladara, iz razloga što je njen sadržaj po svemu odgovarao duhu i naravi bosanskog čovjeka. Sve do Kulina bana, a to je 12. stoljeće, ova vjera se ukorijenila u Bosni i potpuno je odudarala od zvaničnog djelovanja tadašnje katoličke i pravoslavne crkve. Zato je proglašeno krivovjerjem pa je zabranjeno, a njegove pristaše su proganjani – naglašava Imamović.
Optužbe iz Crne Gore, Hrvatske, Mađarske
Optužbe iz današnje Crne Gore, Hrvatske i Mađarske stizale su papi da se u zemlji “bana Kulina uči vjera koja nije u skladu sa zvaničnom crkvom”. Jer bogumilska vjera toliko je odudarala od učenja zvanične crkve da je više ličila paganskom nego kršćanskom vjerovanju.
– Godine 1203. papa je poslao pismo upozorenja banu Kulinu da će poslati vojsku na njega, međutim, on je bio mudar vladar pa je odgovorio papi da je smatrao da je vjera koju slijedi on i njegov narod ispravna, a ako nije, da on pošalje izaslanike, pa ako dokažu suprotno da će sve prihvatiti. Tako je i bilo. Papin izaslanik je ustanovio da je to “kriva” vjera. Kulin je rekao da će sve prihvatiti što od njih traže, međutim, kada je prošla opasnost, on i njegovo stanovništvo su se vratili svojoj vjeri. Nakon toga papa ga opet upozorava i počinju napadi koji su trajali sve do dolaska Turaka.
Križarski ratovi i odbacivanje križa
Križarski ratovi dešavali su se stoljećima, rušeno je, paljeno, ubijano… Mi imamo opise svega toga u arhivskoj građi. Ti napadi i zločini su vršeni s ciljem da se istrijebi vjera jednog naroda i tada se javio prkos, odnosno odbrana, pa su bogumili bosanski počeli njima raditi sve ono što su oni njima, odnosno inkvizicija i križari. Imamo podatke da su oni, kaže zapis iz 13. stoljeća, da su rušili samostane i katedrale koje su franjevci podizali po Bosni. Sve su činili ono što su i oni njima. Došlo je do takve situacije da su papini izaslanici molili da ih se spasi.
Bogumilska vjera odbacila je sve što karakterizira kršćansku vjeru, čak i križ kao njegov osnovni simbol. Njeni vjernici su govorili da je smiješno klanjati se predmetu na kojem je Isus završio život, potkrepljujući to primjerom: ako bi neko drvetom ubio carevog sina da li bi to drvo caru bilo milo. Nisu imali crkava ni oltara.
Vjerske skupove su održavali u običnim kućama ili na otvorenim mjestima pored izvora i na proplancima. Prezirali su sve crkvene ukrase, slike i kipove, a za crkvena zvona su govorili da su to đavolje trube. Kod njih se više čitalo i slušalo, a manje molilo. Govorili su da je smiješno krstiti dijete koje uopće nije svjesno tog čina. Zbog toga je Bosna, kao središte heretičkog (antikršćanskog) učenja bila na udaru evropskih križara i inkvizicije kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka – kaže Imamović.
Dvije grupe vjernika i tri stepena u hijerarhiji
Postojale su dvije grupe vjernika. Prvoj su pripadali tzv. “savršeni” (perfecti), ili kako ih dokumenti nazivaju “pravi krstjani koji grijeha ne ljube”. U drugu su spadali obični vjernici (credentes) zvani “mrsni ljudi”.
U organizacionom pogledu postojala je hijerarhija koja je imala tri stepena: djed, gost i starac. Djed je bio na čelu crkve bosanske i smatran je namjesnikom i nasljednikom apostola Pavla, ali samo za područje koje je pokrivala crkva bosanska. Bio je ono što je papa za katoličku crkvu, a patrijarh za pravoslavnu, koju bosanski bogumili nisu priznavali. On je uz vladara najpoštovanija ličnost u zemlji i oni mu iskazuju časti i dužno poštovanje.
– Ono što ni najveći protivnici nisu mogli poreći bosanskim bogumilima bile su njihove visoke moraIne osobine. To je na prvom mjestu bila pravičnost i poštenje, što je bilo u najužoj vezi s učenjem njihove vjere. Ona nije tražila nikakve namete od svojih vjernika jer bi to protivriječilo temeljnim postavkama njihovog učenja.
Nisu bili podanici, živjeli su skromno
Vjera ih nije pretvorila u podanike, kako je to bilo u zvaničnim crkvama, nego ih je uza se vezala osjećajima bratske uzajamnosti. Nije primala krupna zemljišna darivanja niti druge veće poklone, za razliku od zvaničnih crkava koje su na taj način postale najbogatije srednjovjekovne društvene institucije. Njena zajednica se izdržavala od prihoda koje je sama sticala vlastitim radom i od sitnih milodara.
Bogumili su osuđivali gramzivost, pohlepu, nepoštenje, raskalašenost i druge poroke pa su bili svima uzor. Njihovi članovi su se zadovoljavali najnužnijim stvarima za život. Višak su davali drugima koji su imali manje, bolesnim i ubogim. Tako su na najbolji način dokazivali ono što su u svojoj vjeri slušali i propovijedali.
Posebnoj grupi pripadaju oni koji su bili spremni potčiniti se najstrožim propisima vjere: poštovanje zabrane konzumiranja svake hrane životinjskog porijekla (smjeli su jesti samo ribu), i kloniti se svakog sjaja i užitaka. Takvi su obično živjeli u zajednicama, u tzv. hižama (kućama), što bi odgovaralo kršćanskim samostanima iIi islamskim tekijama. Iz te kategorije vjernika regrutirane su starješine vjere – govori Imamović.
Islam i bogumilstvo
Bogumilska vjera je opstala stotinama godina uprkos krvavim nebrojenim križarskim pohodima iz drugih zemalja u namjeri da istrijebe i vjeru i njene sljedbenike. U tome se nije uspjelo iako je Bosnu stajalo nebrojenih žrtava, spaljenih i opljačkanih domova. Sudbina je htjela da bogumilstvo nestane zajedno sa srednjovjekovnom bosanskom državom što se desilo sredinom 15. stoljeća osmanskim osvajanjem zemlje.
– Sredinom 15. stoljeća sultan Fatih je krenuo na Bosnu. Niko nije digao ni sablju ni mač. Zašto? Zato što su bogumili bili toliko ogorčeni na kršćane koji su željeli da ih istrijebe. Izjavili su da svojom voljom žele postati muslimani. I nakon što je sultan osvojio Bosnu, uslijedio je masovni prelazak nekadašnjih bogumila na islam. Ali ne samo jer je to bio njihov odgovor na višestoljetno mučeništvo, nego zato što islam i bogumilstvo veže toliko dodirnih tačaka – poput da su svetkovali petak, da nisu jeli haram meso. Zato mi danas imamo većinsko muslimansko stanovništvo u Bosni – zaključio je Imamović.
