U Donju Jablanicu stiže zima i nestabilne vremenske prilike. Cijelo selo je prekriveno blatom. Ukratko, sablasni su prizori ovoga mjesta. Već dva mjeseca kao da je vrijeme stalo, ništa se ne radi. Ljudi čekaju.
Loše je vrijeme, pa nema mještana koji čiste domove, a nema ni mehanizacije. Trenutno su jedino aktivni radovi na sanaciji pruge u Donjoj Jablanici. Domovi su ostali razrušeni, ljudi razočarani i prepušteni sami sebi. Pomoć nikako da stigne.
„Meni se niko nije javio, a niti svekru, pošto je on vlasnik kuće. Nema donacija mimo Pomozi.ba i dobrih ljudi koji dođu – meni su dolazili na intenzivnu i donosili koverte. Suprug i ja smo u Mostaru, kod rodice, privremeno u stanu“, priča Hanadi Zukić.
I ne pitaju čija je nadležnost, niti ko bi im trebao pomoći, a nije. Ljuti su na sve nivoe vlasti, jer jedino humanitarne organizacije dolaze i nude pomoć. Mnogi su se i za smještaj sami morali snalaziti. Drugi su se, uprkos upozorenjima, vratili. Himzi Begoviću kuća se nalazi u opasnom dijelu sela, gdje nije preporučen povratak, no želja je, kaže, jača od straha: „Najrahatniji sam u svojoj kući. Kuća je u vodi stajala četiri sata, ona je primila vlagu. Kiše su počele, cijedila se voda, isto kao da izvor izbija. Ja odavde neću“.
Jer opcija konkretnih nemaju. Ovi ljudi su ili kod rodbine ili prijatelja, a i to, pojašnjavaju, postane smetnja nakon nekoliko nekog perioda.
„Misle ljudi da je nama lako, ostaviti sve svoje. Red je živjeti. Sve sam razmišljao da previše kritički ne djelujemo. Volio bih da pričamo o nekim ljepšima stvarima, ali ovo što se dešava – ne može čovjek da povjeruje“, kaže Adil Begović.
Ne može jer ni kontejnerski smještaj koji obećan ovim ljudima još nije u funkciji. Više od stotinu ih je raseljeno iz Donje Jablanice. Za to vrijeme vlast krivicu i nadležnost prebacuje na niže nivoe. Oni uzvraćaju, a svi skupa obećavaju. To je jedino što do mještana, zapravo, i stiže.
