Proteklih mjeseci, evo i ovih dana, svjedoci smo brojnih tkz. sajber napada na obrazovne institucije, gdje se elektronski upućuju prijetnje školama da su u njihovoj blizini postavljene eksplozivne naprava.
Zašto se to radi i ko to radi, teško je znati. Ali, jedno se sigurno zna, da nam je školski sistem “rasut” na proste kantonalne faktore gdje je svaki kanton preuzeo ulogu države a organizacijska i rukovodna struktura teško da može zadovoljiti potrebe jedne veće mjesne zajednice.
Ovakav rasuti sistem, gdje država nema nikakvu kontrolu i nikakvu ulogu, postao je plodo tlo za mešetare koji imaju za cilj uništi obrazovanje a s njim uništiti i narod. U obrazovni sistem davno su uskočile razne nevladine organizacije finansirane od strane brojnih ambasada i one su vodeći faktor u provođenju “reformi”. Tu ima reformi raznih vrsta i oblika. Na primjere: reforma je kada se u učionicu unese laptop, reforma je kada neki ministar kupi program za elektronske dnevnike i ko zna šta još.
Teletabis nevladine organizacije “uspješno su uticale na reforme” u škoskom sistemu BiH.
Oni su navodno donijeli inkluziju, djecu, roditelje i nastavnike naučili su dječijim pravima, obučili su nastavnike kako da se valjaju po podu učionice, kako da jedni drugima lijepe stikere na čelo i još niz, niz drugih lijepih i korisnih stvari za samoponižavanje.
Sjećam se, sad već dalekih osamdesetih, mi nismo imali inkluzije iako smo znali šta znači taj pojam. Taj pojam nama nije trebao jer su sva naša djeca, bez obzira na njhove sposobnosti, bili u potpunosti uključeni u školski sistem. Sve te stvari mi skoro da nismo ni primjećivali a kamo li da smo ih označavali pojmom inkluzije. Bili su uključeni i svi su završavali osnovno obrazovanje.
Agresivnim insistiranjem na pravima djece trebalo je da se dokaže kako su naši đaci u predhodnom periodu bili brutalno zlostavljani i da je naš školski sistem ličio na stroge zatvore.
Dječija prava bila su u istoj ravni sa dječijim obavezama i u svemu tome postizali smo odlične rezultate. Kroz školski sistem razvijali su se budući vrhunski intelektualci, sportisti,umjetnici a Bogami i jako pošteni i vrijedni radnici.
Treniranje nastavnika, kroz teletabis nevladine organizacije (kako se to sada zove ) isključivo se svodi na ponižavanje nastavnika, na njegovo obezvrjeđivanje i prilagođavanje šupljem školskom sistemu.
Treninzi se najčešće sastoje od “edukacije” nastavnika da u učionici što manje rade na obrazovanju, da vaspitanje bude potpuno izostavljeno i da sve to preraste u “prava djece”. Tako se nastavnicima pokazuje kako da glume medu, kako da se valjaju po podu, kako da lijepe sebi stikere na čelo, kako da na prsa i leđa okače hamer papir ofarban duginim bojama, i ko zna šta sve još nije.
Nažalost 99% nastavnika potpuno je prihvatilo zlobne igre obrazovnih vlasti i teletabis nevladinih organizacija, prikrivene kroz pojam “reformi” u obrazovanju i skoro nikada ili možda savim rijetko kada , da su imali stvarno stručno usavršavanje.
Obrazovne vlasti, da li u neznanju ili namjerno, prihvatale su nevladine organizacije i uključivali ih u “tkz. reforme”, a da pri tome nisu vodili računa da nastavnik isključivo treba da se usavršava u svojoj struci a naročito u metodičko-didaktičkoj naobrazbi. Jer ovdje, u pedagogiji, nalazi se sve ono što je učeniku potrebno: tu je inkluzija, dječija prava, dječije obaveze, vaspitanje i obrazovanje.
U odnosu na predhodno rečeno, koje lično nisam podnosio i uvijek sam reagovao, danas se rado sjećam opštinskih aktiva nastavnika u organizaciji profesora Pedagoških zavoda. Sjećam se oglednih časova pred trideset ili četrdeset nastavnika i stručnog profesora iz PZ.
Razgovori i diskusije o metodama i oblicima rada trajale su po nekoliko sati. I to bi se ponavljalo svaki mjesec ili svaki drugi mjesec i niko nije bio nezadovoljan. Svaki nastavnik posebno bi se pripremao za ovakve sesije i održavao sebe na što većem stepenu lične struke i metodičko-didaktičke osposobljenosti.
Zato nije čudo što su iz naših škola izlazili budući vrhunski doktori, vrhunski inžinjeri, oni koji su napravili privredna i građevinska čuda koja i dan danas koristimo i bez njih nebi imali skoro ništa.
Da zaključim: ako se nastavi “trandat” ovim putem, znajte da slijedi katastrofa. Već sad je upitno da li je nastupila katasftrofa obrazovanja, a evo, ja hoću da vjerujem da nije i da spas postoji. Trabe uključiti znanje i iskustvo i sistem koji dubi na glavi vratiti i postaviti na noge.
