Tema ovog bloga neće biti – čista politika, ali je to ipak nekakva politika. Kakva? Politika legalnog zavlačenja ruka u džep građana pod firmom brige za njih i njihove interese!
Ne znam jeste li primjetili, ali ukoliko automobilom krenete prema Sarajevu i sjeveru zemlje onda u troškove putovanja, gotovo sigurno, trebate uračunati i trošak plaćanja kazne, zbog – sasvim izvjesnog, dapače – sigurnog prekoračenja brzine!
Piše: Faruk Kajtaz / Iza scene
Sistem radara (mreža) ja tako postavljen da jednostavno morate „upasti u klopku“, čak i ukoliko ne pravite nikakve ozbiljne saobraćajne prekršaje ili vozite krajnje oprezno. Ispravnim i uredno registriranim motornim vozilom.
Manirom odgovornog građanina i vozača.
Kada na nekom magistralnom putu ugledate saobraćajni znak (počesto iza neke bandere ili stabla!?) da je brzina ograničena na 40 ili 30 km na sat, onda bi taj put trebao biti zatvoren, dok se ne stvore uslovi da se saobraćaj odvija u skladu sa standardima 21. stoljeća.
Ista ili još gora stvar je sa „komadom auto-puta“ na kome je ispred jednog od tunela strateški raspoređen radar i to baš na mjestu na kome je iz nekog „razloga“… i na „auto-putu“ brzina ograničena na samo 100 km na sat.
Halo…na auto-putu!?
I ako… ti neodgovorni majčin sine na vrijeme ne prikočiš i time vjerovatno ugroziš sigurnost sebe i onih iza tebe… eto ti za nekih godinu dana kasnije!? plave koverte. Sve uredno zavedeno i opasano. Tu je čak i uplatnica sa unaprijed popunjenim računima i generalijama.
Tvoje je samo da „tipla“.
Toliko birokratski efikasno i hladno, da podsjeća na nekakav orvelijanski distopijski način komunikacije uvijek gladne Države sa građanima. Vozili ste… recimo čak 11 km više od dozvoljenog na auto-putu što vas košta 25.00 KM.
Da, ima i popust (ako platite za osam dana), jer je inače originalna cijena 50 „kerma“.
Fora je u tome da vlast misli (i očito dobro msli) kako se niko neće pretjerano peglati ili ulaziti u skupe procese, provjeravati ispravnost radara i certifikate istog… ići u Sarajevo radi 25 maraka… pa narod mahom plaća – vodeći se linijom manjeg otpora.
Problem, međutim, nije u tih 25 „kerma“, već u broju ispisanih i naplaćenih kazni. Tu već dolazimo do jako ozbiljne love, koja se vrti unutar zatvorenog sistema.
Skupi radari se brzo isplate… za par mjeseci, pa je sve ono kasnije čisti „kajmak“, koji se lagano kupi od građana, koji nisu divljali po cesti, već su eto, kojeg li „crimena“… vozili desetak kilometara više od propisane brzine!
Uvijek gladnoj državi tako nije dovoljno to što kroz registracije „limenih ljubimaca“ vlasnici već plaćaju mnoge čudne stvari, nego im još naplaćuju i putarinu i kazne.
Bilo bi puno poštenije i transparentnije da nam vlasti kažu kako putovanje po BiH košta dodatnih 25 maraka, umjesto što nas sve skupa dribla, praveći se da se time podiže sigurnost u saobraćaju.
I dok radari snimaju i prate, a administracija uredno štanca plave koverte, niko do sada nije pokazao podatke na koji su način ta minimalna prekoračenja propisane brzine utjecala na (ne)sigurnost saobraćaja.
Barem meni nije poznato, a trudim se biti informiran…
Svaki student prava će vam kao pjesmicu reći kako kazne nisu sami sebi svrha, već su jedan od principa „generalne prevencije“, koja služe za odvraćanje od počinjenja prekršaja ili krivičnih djela.
Tako je „školski“, ali je stvarnost…naravno… potpuno drugačija. Svi se uporno bave posljedicama, a ne uzrocima. A što bi kada je ovako lakše? Država uzima lovu – narod trpi i plaća. Ljepota.
Ipak, vlast i policiju treba podsjetiti, kako se sigurnost saobraćaja ne postiže samo kontrolom brzine kratanja motornih vozila, već i brojnim drugim mjerama, koje su puno efikasnije, ali nisu čisti izvor prihoda, već trošak.
Recimo puno boljim održavanjem očajnih puteva, kontrolom ispravnosti vozila na „tehničkim pregledima“, neposrednim angažmanom policije na mjestima „saobraćajnih čepova“ ili kontrolom korištenja alkohola i opijata kod vozača.
Vlast to naravno itekako zna, ali uvijek je lakše (i isplativije) krenuti sa kaznama i ograničenjima. I gdje treba i gdje ne treba.
Kupiš radar…iskeširaš iz kantona ozbiljnu lovu, ali to je, zapravo jako dobro ulaganje, jer već za par mjeseci brojiš pare od onih kojima pričaš da je to za njihovo dobro.
Čudo je taj laki „novac u rukama“…
