Piše: Ismet Smajlović
Nekako s jeseni godine 2014. plovili smo istočnim Mediteranom, tabanajući Dubrovnikom, Venecijom, Barijem, Katakolonom, Pirejem, Atinom, Izmirom. A godinu potom, kad septembar bi, na 16-dnevnom krstarenju nagledali smo se drevnih gradova, otočja, moreuza, ljudskih lica, bili grijani mediteranskim suncem, a sve drugujući na kruzeru MSC „Opera“, dugom četvrt kilometra, nastanjenom sa oko 1.700 putnika, preko 700 članova posade, raspoređenih u oko 900 kabina na 13 paluba. Preovladavali su kruzeraši iz Italije, Španije, srednje Evrope, ali ih je bilo i sa balkanskih prostora, među njima i 50-tak iz BiH, ponajviše Sarajlija, Tuzlaka i tek poneki Hercegovac.
Đenovu, taj Kolumbov grad i tu drugu po veličini luku na Sredozemlju, dodirnuli smo samo okom, jer smo odatle zaplovili prema Gibraltaru, putujući gotovo 50 sati do tog tjesnaca, koji je razdjelnica Sredozemnog mora i Atlantskog okeana i koji je širok svega 14 km na najužem dijelu, onom prema afričkom Maroku. Gibraltar nazivaju i Gib (Tarikova planina), ispod koje živi 30-tak hiljada duša. Ulazeći u predvečerje u grad podno uzvisja od 500 metara kao da smo ušli u tvrđavu, ali i urbanistički britansko-mediteranski miks. Znamenitosti Gibraltara su palate, rezidencije, Katedrala sv. Marije Krunisane iz 16. vijeka, ali i Ibrahim al-Ibrahim džamija, najjužnija evropska džamija, koja se nalazi gotovo na rtu moreuza na Europa Pointu, sagrađena godine 1997. za tamošnje dvije hiljade muslimana. Među njima zasigurno ima i potomaka pustolovnih Maura, koji su na Gibraltaru bili nasukani do početka 14. vijeka.
Oko ponoći otplovili smo prema andaluzijskom Kadizu, tri milenija starome gradu, negdašnjoj prijestonici, znanom i po katedrali, bulevarima, ali nas je opčinila uljuđenost, uređenost, mirisnost grada, živovanje ovih ljudi na trgovima, naročito glasovitom Genovese parku, te na tržnici, a začarani ostadosmo i igračicom flamenka, koja se pred nama preobrazila, prisjetih se Andrića, u „cvijet u pokretu“. I dok su po gradu posijani spomenici „vitezovima mača“ i drugim lukavcima i ukoljicama, ovaj zapisivač nije mario, nego je krenuo u potragu za znamenjima posvećenim plemenitim vitezovima umjetnosti – Albertiju, De Falji, Ruben Dariju. Ponadah se da ću negdje moći prići obalama Gvadalkivira, rijeke koja teče kroz Andaluziju ali i kroz stihove „mog“ pjesnika Federika Garsije Lorke, o kome sam pisao svoj davni maturski rad. Ne stigosmo „zaći“ u kontinentalnu Španiju, ali, nadam se, sve se nadam da ćemo stići hoditi i Seviljom, Kordobom, Granadom, Almerijom, pa, možda, pohoditi i Lorkin Fuente Vakeros.
Stigosmo i do portugalskog Funšala, s otoka Madeira u Atlantiku. Na izlazu iz luke dočeka nas uspomenični Ronaldo, rođenjem iz Funšala, u kome su ronaldovci već otvorili muzej, a iz poštovanja prema njegovom liku i nogometnom djelu ne prodajući njegov dres „po ulici“ kako se to drugdje radi. Jedva smo našli Ronaldov dres za jednog nogometaša iz U-12 iz popularne konjičke Škole fudbala „Bambino“, pa načinili i grupni portret „sa“ Ronaldom. Na ugodnih 25 Celzija, raskomoćeni, u sandalama, bermudama, zašli smo i u botanički vrt, pa u tržnicu. A kako se družba hodoljubaca „zaklela“ da će u gradovima koji imaju svoje delicije isprobati, tako bi i u Funšalu. Iako na brodu gotovo non-stop rade „terminali“ za iće i piće, nismo mogli a da ne probamo aromatiziranu „sangriju“, koktel „poncho regional“, naravno i brzopotezni „tapas“, naravno i „napolitano“ i svakako “funghi“-pizzu, koji su dobro sarađivali sa našim „unutrašnjim organima“.
Aresife je grad i luka na otoku Lazarote, jednog od sedam vulkanskih otoka na španskim Kanarima, znanim po otocima Tenerife i Fuerteventura, koji su usidreni u Atlantiku, sa najbližom obalom, onom marokanskom, udaljenom stotinjak kilometara. U Aresife smo uplovili oko podneva, a dočekaše nas „hodajući“ pučki orkestar, 29 Celzija i plaže sa kupačima. Naumili smo da predahnemo u kafeu „Gernika“. (Učinili su nam se nespojivi buka, piće i od fašista ubijeni baskijski grad Gernika, pa smo odustali i otišli u vrevu avenije Fajardo). Začudno nam je bilo da je u ovom gradu uz ulicu Lorki dobio i njegov dušmanin generalisimus Franko, a uz plemenitaše duha Nerudu, Aljendea, Palmea i porobljivač Asteka Pizaro.
Malaga je dospjela u sam vrh naše liste začaranosti posjećenim gradovima. Ovaj andaluzijski grad iz regije Kosta del Sol, prepoznatljiv je po maurskoj tvrđavi Alkazaba, dvorcu Gibralfaro, areni, meštru Pikasu (koji je iz rodne Malage krenuo u umjetničko osvajanje svijeta), po otporu frankizmu, ali i po 360 hotela, glavnom bulevaru Alameda, cvijetnom simbolu – jasminu. U Malagi smo predanili, sa tvrđave seirlili grad ugodan oku, u dvorac svratili, bazali uličicama i bezbeli svrnuli u tapas-bar.
Za Palma de Majorku dobismo „dopust“ do 3 ujutru. Taj glavni grad i luka španske pokrajine Baleari promovisan je u kraljicu turizma, u šta se nismo mogli uvjeriti za devetak sati boravka, a i ne pripadamo tajkunskoj „eliti“, pa smo se odali šetnji, sa povremenim „upadima“ u kafiće i butike, stigavši do druge po veličini u svijetu Katedrale La Seu, sagrađene na temeljima maurske džamije. Oko ponoći grad je utihnuo, čak i na Plaza de Espana, pa smo pomislili da svi putevi vode do kasina, mondenskih skrovišta, hipi-Ibice, udaljene 15 km, ili naprosto se ovaj gotovo polumilionski grad pritajio, iako godišnje bilježi sto hiljada avio-letova.
Samo što smo uplovili u Ćivitavekiju, zaputili smo se u stolni Rim, grad sa „viškom“ istorije. Nas koji dođosmo iz zemljice Bosne, makar se i ranije sretali sa ovim megapolisom, od toga je hvatala vrtoglavica. A kako i ne bi? Valjalo je proći ispod Konstantinovog slavoluka, „savladati“ Koloseum, Areu sacru, Panteon, trgove Navona, Venecijanski, Španski, stati pred Fontanu di Trevi, spomenik II Vittoriano, mimohoditi palatu Kvirinale, a posjetili smo i Baziliku sv. Marije, gdje je 1478. godine svoje vječno počivalište našla bosanska kraljica Katarina Kosača.
U Veroni, koju nazivaju i „mali Rim“, izgleda da svi putevi vode ka kući Romeove Julije, Šekspirove junakinje, ali i prema Areni, trgu Bra, a oni koji su skloni umjetnosti nisu mogli a da ne „pozdrave“ uspomeničenog Dantea. Prohodeći ovim art-gradom na rijeci Adiđe kao da smo prolazili kroz parfimeriju, tako da smo se osjećali baš evropejski. Tek protesti tamošnjih farmera, okupljenih ispred Arene, konektovali su nas na prizore iz naše stvarnosti.
Kako Veneciju odranije znamo, dio ekipe se odlučio za ostajanje u Noventa di Piave, zapravo za nabavku poklona (kako je ekipa pretežno seniorska, prvenstveno za unučad), pa smo zaposjeli McArthur, a kasnije i Palmanovu u istoimenom gradiću, te mini-gradove šopinga (i klopinga), koji su dušu dali da kroz novčanike prođe monetarni cunami. Činilo se da su gotovo svi muškarci držali svoje dame za ruku (da se, ko biva, ne „otmu“ i odu u butike i parfimerije), pa ipak je „prolaznost“ nekih kroz tržne centre bila 200 eura na sat.
A kako se svetkovalo na kruzeru? Sastav kruzeraša ponajviše je bio seniorski, tek ponedje ukrašenim mališanima, koji još nisu stasali za školu. Paluba je bila gusto naseljena, naročito dok smo plovili Atlantikom. Vanjski bazen je bio manje „napadnut“, ali je zato đakuzi mamio. Baška sauna, teretane, saloni ljepote, igre uz bazen, džoging po palubi broda. Kruzeraši-Italijani su se osjećali kao kod kuće, Španci također, nordijci suzdržani, Bosanci su se zbližili, pa smo i zajedno odgledali utakmicu naše reprezentacije sa Irskom, prethodno svi odreda ustajući na našu himnu. Dalo se primijetiti da je mnoge strast za putovanjem dovela na kruzer, jer niko od naših nije ostajao na brodu nego su svoja znanja iz geografije, istorije, gastronomije provjeravali lično, nogom, čulima. Zanimljivost boravka na kruzeru doprinosio je i svakovečerni repertoar u teatru, koji se pretežno sastojao od arija (je li brod italijanski ili nije?), evergrina, ali i akrobatskih majstorluka, dok su violina i piano ozvučavali „koridore“ kroz ovaj ploveći hotel.
Na ovom kruzeru nije bilo, kao na prethodnom, „podešavanja“ jelovnika prema zemlji u čija pristaništa je uplovljavano; radili su raznovrsni visokokalorični švedski stolovi (vegetarijanski je bio najmanje posjećen), na tzv. kapetanovoj večeri se šampanjiziralo pa se šanksonjerima nije ljuljalo samo od prekookeanskih talasa.
Prepoznatljivo je i ovo: zbog povoljnih vansezonskih aranžmana, koji monetarno i klimatski pogoduju starijima, krstarenja nasreću nisu više privilegija imućnih, nisu, dakle, elitistička, nego postaju privilegija onih koji umiju da putuju, kojima je malo očiju da vide ovaj šareni dunjaluk. U razgovorima rado za svjedoka prizivah našeg Zuku, tog umjetnika života, koji je govorio da u životni staž ne spada uzaludno provedeno, prespavano življenje, jer, znano je, ne putuje se samo da bi se vidjeli „staze, lica, predjeli“ nego i da bismo se i mi samjerili sa viđenim. Gotovo da bi se moglo reći: život izvan putovanja, makar i manje zahtjevnijih, zazidanost je u tvrđavu svakodnevlja, nizanje dana bez unutrašnjih ozarenja, bez dragocjene iluzije da je život negdje drugdje.
