Na planinskom izletištu gledam majku sa kosom plave boje kako pažljivo reda dijelove šiše na sto, pošasti koja je postala znak prepoznavanja mladih. Nargila! Otac zakačen na društvene mreže ne odaziva se ni na treći poziv ispod stola. Tata! Djevojčica nešto otkrila u travi pa treba pomoć u upoznavanju prirode kad joj se ovakvo društvo ne da upoznati. Odlazim do mjesta za loženje vatre da ispečem koju šaku kestena iz Hercegovine kad ono nemam upaljač. Pored parka za djecu dimi mlada mama i pored nje starija žena. Vjerovatno opet mama. Pozdravim uljudno i upitam da nemaju upaljač. U ogradi dječijeg igrališta otac sa dječakom odgovara: “Nema, sve je to elektrika!” E, to me natjera da pišem kako svijet postaje dudlihana pod vedrim nebom.
Sin aktuelnog ministra prije nekoliko godina kada je također kao političko nedonošče biran za ministra, u svojoj biografiji naveo da je “kralj nargile.” Dobro ste čuli. Otvorio nekoliko takvih objekata u gradu a prosvijećena omladina koja umije pratiti trend, pogotovo kad vuče u provaliju, valjda naučili s koljena na koljeno, pohrlili da kolektivno, onako na crijevo, dudlaju. Ma nisi ti mogao doći do crijeva a kamoli do šiše. Još na mediju koji i zvanično ovih dana to prestaje biti, piči reklama kako se tu more serbez dudlati a da ti dudlanje tukne na kiseli kupus, na nutelu, na šipak.
Ama i na čarape od prošle hefte, nošene!
Zamislim se pred zbiljom dok tonemo i lokalno i globalno. Tonu i bijeli i crni, i žuti. Tonu i crveni! Od kada se Kolumbo zajebo tražeći Indiju, samo su statistička greška. Tonu tonu vjernici kojima dunjaluk miriše jače od postekije. Tonu i nevjernici tvrdeći da su moralni a ovi prije nemoralni.
Toliko je nečisti u ovovremenoj rijeci života koju bi da ispričamo da je nekako rajska a nije. Valjda se ne sere u raju! Uzimam iznova čitati “Prokletu avliju” da nisam šta u mladosti propustio. Nisam!
Nalazim novinski članak i kao da iznova čitam priču “Za obraz” Alije Nametka , u kojem Muhamed Nametak piše. Povodom šezdesetogodišnjice rođenja Andrića, u “Oslobođenju”je 10. oktobra 1952. godine izašao tekst posvećen ovom književniku, u kojem je pisalo: “Istina je da Bosna i Hercegovina u djelima Ive Andrića, a u onim vremenskim razdobljima koja vaskrsavaju pred našim očima, nema u sebi mnogo svjetlosti ni topline. Ona je puna mraka i bijede, zločina i nasilja, netrpeljivosti i nepravde, obijesti i silovitosti, straha i nepovjerenja, neznanja i sujevjerja, primitivnosti, učmalosti i nerada. Ali je istina i to da je to tako bilo i da je prva dužnost književnika da nam govori istinu o nama…” Na ovoj “istini” još i danas mnogi plivaju ko govno niz Bosnu.
Lijepo im!
Na televizoru vijesti. Papa Franjo će analizirati dostupne inforamacije i odlučiti da li Izrael čini genocid nad Palestinom i njenom narodu u pojasu Gaze. Ujedinjene nacije imaju šumove na vezama i čekaju da neko zamijeni dotrajali kabal. U Saudijskoj Arabiji, na pozornici svjetlosna kutija u obliku Kabe a oko nje golopupčane trebe i rasplesani lelemudani. Modni događaj!
E pizda vam materina! Dvije milijarde muslimana. Ko će svima obezbijediti po crijevo da dudlaju?
Onda se sjetim časa geografije u osnovnoj školi gdje se nisam vozao na tašni jer druge tašne ne bi dobio, nastavnik Osman ispriča nam kako je Rimska inkvizicija slavnog naučnika Galilea osudila na lomaču jer je tvrdio da se zemlja okreće. Spaljen je na lomači u Rimu 1600. godine.
Čini se da je neko u ovim savremenim tehnologijama praveći vještačku inteligenciju, manuelno gurnuo u rikverc Darvinov mjenjač evolucije, pa đe bi trebao biti insan, ono hajvan, majmun. Vjerujući kako će ih nevolja zaobići, neki mudro guraju glavu u pijesak na račun guzice, ili se majmunski klate na drvetu svoga mecene. A oni koji strahuju da im crijevo za dudlanje neće zapasti podsjećam na Galilea. Zemlja! “Eppur si muove!” (“Ipak se kreće!”)
Prazne se pružaju ruke
sebični objektiv pune
uspješan selfi, prava idila
Roditelje u dom, ljubav se čuva za cuke
na trnu poduzetnici čekaju somune
život je ovdje nargila …
Said Šteta, književnik i novinar
